19 centimetara za 19 života

Zoran Žmirić domaći je autor rođen u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca te je prevođen na razne europske jezike.

Neka od njegovih djela su: Kazalište sjena (2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (2005.), Riječke rock himne (2011.). Uz to, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), dobitnik je Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), te pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču Književnog festivala Odakle zovem (2016.). U dijelu knjige koji govori o njemu, piše da rijetki shvate o čemu Žmirić piše, ali da on (još) nije među njima.

Svakako način na koji piše vrlo je zanimljiv te potiče čitatelja na to da čita dalje te pokuša shvatiti sve što piše. Roman Pacijent iz sobe 19 izdan je u izdavačkoj kući Hena com 2018. godine te je tiskana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Djelo je prevedeno i na njemački jezik. Roman je podijeljen u 39 kratkih poglavlja. Gotovo svako poglavlje čitljivo je samo za sebe, iako čini cjelinu i nadovezuje se na prethodna. Također svako poglavlje knjige ima svoju fabulu, a završava mudrosti koju Vanja je, odnosno nije naučio. Za shvaćanje radnje nije potrebno pročitati svako poglavlje, no bila bi šteta propustili bilo koji dio knjige. Knjiga govori o pacijentu iz sobe 19, odnosno o nekadašnjem hrvatskom branitelju. Branitelj se je nakon sakaćenja vlastitog spolnog organa našao na psihijatriji te prepričava psihijatru sve što ga tišti. Kombinacija je ovo potresnog životnog iskustva i oduzete mladosti. Pacijenta život nije ni malo mazio te jedino što mu je ostalo iz prijašnjeg, starog života, ostao je njegov omiljeni bend Sisters of Mercy. Taj bend jedini mu je dokaz da još nije umro i jedino što ga podsjeća da još nije sasvim lud. Pacijentovo ime je Vanja Kovačević i muku muči s brojem 19. „Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana. Devetnaesti rođendan zatekao me je u nekom selu… Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost… Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikada neću posjetiti.“ Na 19 rođendan poslan je u rat, ubio je 19 ljudi, tvrdi da njegov spolni organ ima 19 centimetara. Ne podnosi broj 19. „… tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to od jednom, na neki način… odrezao od sebe. U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar… ili odvojen od muškosti iznova rođen kao žena.“

Uz Vanju Kovačevića, likovi u djelu su psihijatar koji ga cijelo vrijeme sluša, iako ni sam Vanja nije siguran sluša ili ga zapravo psihijatar ili netko drugi. „ Tko si ti uopće? I zašto šutiš?“ Također, kako priča svoju priču, Vanja se prisjeća svojih prijatelja iz djetinjstva, roditelja, djedova i baka, susjeda, ljudi koje je poznavao, svojih suboraca, narednika, neprijatelja i svojih žrtvi, žene i sina. Prisjeća se mladosti, sjeća se što je i tko je nekad bio te objašnjava kako je došao do sadašnjeg stanja. Roman se bavi problemom poslijeratnog stanja, osjećajem krivice koji Vanja nosi. Dotiče se teme obiteljskog nasilja, odgojem i smrti vlastitog djeteta, osjećaja ubijanja ljudi, braka, razvoda, preljuba, smrti prijatelja, raspada Jugoslavije i djetinjstva nekad i danas. „ Dozove se čovjek pameti no kao za prokletstvo, uvijek kasno. Ovaj što je vozio dobio je godinu dana uvjetno, a moj Andrej, moje dijete, u policijskom izvješću su ga upisali kao „pješak“, on je dobio kažu, najljepši sprovod kojeg je grad vidio.“ „ Gurali smo nekako sve dok Andrej nije nastradao. On je bio naš hram ljubavi.“ Opisuju se i potresne scene koje je Vanja doživio kao zarobljenik u ratu. „ Iscipelarili su me urlajući: „Još ćete vi nama potrajati.“ Plakao sam histerično ne znajući jeli od udaraca ili od uzbuđenja što ću preživjeti, pa makar još jedan dan… obilazio sam leševe, okretao ih i pretresao im džepove, uzimao im cigare, upaljače, skidao im jakne i čizme.“ Roman je pisan tehnikom pripovijedanja u prvom licu jednine. Glavni lik se izjednačuje sa pripovjedačem, Pisano je uz retrospekciju, odnosno prisjećanje prošlosti te naglim povratkom u stvarnost. Jedno poglavlje pisano je u obliku prošlosti te se u idućem poglavlju autor vraća u stvarnost, u današnjicu.

Djelo je prožeto emocijama. Radnja romana smještena je u Žmirićevu rodnu Rijeku, ili na ratišta po Hrvatskoj.  Sve u romanu je monolog, priča koju Vanja priča svom psihijatru. Psihijatar uopće ne odgovara na njegove riječi već samo šuti i povremeno zapisuje u svoj blok. Za vrijeme monologa, Vanja daje doktoru i smjernice kako neka upiše u svoj karton. „ Zabilježi da je pacijent iz sobe devetnaest, imena Vanja Kovačević, u dobi od četrdeset i četiri godine, srednje visine, crne kose i očiju, psihijatrijski intervju završio pjevajući stihove pjesme „Lucretia“ grupe Sisters of Mercy.“ Radnja romana započinje poglavljem „Za svakog po centimetar“ u kojem Vanja objašnjava zašto je učinio ono što je učinio. Početak je smješten u sadašnjost s retrospekcijom na 19. rođendan. U uvodno djelu također se spominje sve što se je događalo na početku rata. Prošlost i sadašnjost u romanu mogli bi se čitati kao svaki dio za sebe. Nakon toga, Vanja se vraća na svoju mladost. Kako priča prolazi, tako se mijenja i Vanjino stanje. U stvarnosti, ono je sve gore, te je sve spremniji i mirniji sa činjenicom da odlazi na psihijatrijsko liječenje. U prošlosti, i dalje se prisjeća svog djetinjstva. Dosta brzo prepriča svoj privatni život i smrt djeteta te se više usredočava na vlastito djetinjstvo.

Prvi zaplet u Vanjinom životu događa se odlaskom u rat, a drugi smrću sina i raspadom njegovog osobnog života. Vrhunac je svakako njegov boravak na ratištu i raspad osobnog života. „ Sporo sam podizao cijev sve dok je nisam poravnao sa njegovim potiljkom. Dovoljan je jedan dodir… Izvučem nož i razmišljam da li da ga dograbim s leđa desnom i ubodem lijevom rukom, ili obrnuto?“ Za kraj svog prijašnjeg život, Vanja se prisjeća ljetne ljubavi. U životu u ratu, opisuje se smrt djevojke koja nosi isto ime i prezime kao i on. „ Dan-danas, nakon toliko vremena, imam osjećaj da mi je tog časa netko ogulio kožu s glave i utisnuo mi sliku koja me nikad neće napustiti. Ako ne kužiš, bio je to logotip grupe Sisters of Mercy… Imala je devetnaest godina i zvala se je Vanja Kovačević. U glavi mi je bubnjalo, grlo mi se steglo, kroz želudac me je kosilo stotinu žileta.“ Ovime završava Vanjin ratni život i vraća se na svoje trenutno mjesto k psihijatru. Smatram da je ovim krajem, umro Vanja Kovačević, Vanja koji je bio u ratu i ubio 19 ljudi, razorio 19 obitelji i promijenio 19 životnih puteva. Umro je muškarac Vanja i rodila se je žena koju je na početku spomenuo nakon što se je osakatio. „ Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti brizi za druge.“ Cijeli roman, pisan je jednostavnim jezikom, pisano je komunikativnim stilom. Zbog toga je djelo lako čitljivo. Također, ukoliko čitatelj dobro prati radnju, imati će osjećaj da je on taj psihijatar kojemu se Vanja ispovijeda. Uz to i zbog toga, knjigu je ugodno čitati nakon napornog dana uz šalicu kave ili čaja. Smatram da je ovo jedna prednost u pridobivanju čitateljske publike. Osim komunikativnog jezika kojim je pisano, djelo je pisano vrlo slikovito pa je lako zamisliti svaku sliku koja se spominje u pričama. Dijelove koji opisuju rat ili scene na bojištu, ja sam povezivala i zamišljala kao scene iz filma „General“ redatelja Antuna Vrdoljaka. Vanja stvara i osjećaj bliskosti kad prepričava svoj život jednostavnim rečenicama poput: „ Doktore moj. Reci mi ti što čitaš…“.

Ono što me je u ovome književnom djelu najviše zaintrigiralo svakako jest Vanjina mladost i spačke, nesreće i sretni trenuci koje je on sam ili zajedno sa svojim prijateljima izvidio. Svaka njegova spačka me je nasmijala, a nesreća rastužila. Smatram da je način na koji je pisan roman, kontrast prijeratnog i poslijeratnog dobar kontrast dana i noći. Upravo poput toga, i ta dva kontrasta se izmjenjuju u dijelu što stvara svojevrsnu napetost u čitatelju. Ipak, kad bih morala, kao bolju stranu romana, odabrala bih Vanjinu mladost. Zašto? Vanja i njegovo djetinjstvo vratili su i mene u moje djetinjstvo. Loš dio u romanu Pacijent iz sobe 19 teško je odrediti, gotovo nemoguće. Roman čini odličnu cjelinu, a zanimljivo je što je na vrlo jednostavan, a opet efektan način iznesena ratna stvarnost. Sveukupno gledano, smatram da je djelo vrlo uspješno i zanimljivo.

Osim što je prevedeno na strani jezik te ima i čitatelje u Njemačkoj, nosi svojevrsnu poruku. Dodatnu zanimljivost stvara to što je pripovjedač pustio psihijatra, odnosno onoga koji ga sluša u svoj intimni prostor i sve mu ispričao. Knjigu jedino ne bih preporučila osobama koje pate od PTSP-a zbog dijelova koji bi im mogli probuditi stare rane i uznemiriti ih. Ovo djelo, svakako budi u čitatelju glad za drugim Žmirićevim pričama i knjigama.  Smatram da je roman važan jer će ostati jednog dana i mladim generacijama koje tek dolaze ispričati ratnu priču iz perspektive jednog branitelja. Također, kako sam već spominjala u svojim radovima, smatram da je svako djelo važno za hrvatsku književnost jer nam je čitateljska kultura vrlo slaba.

Ovo svakako nije zadnje Žmirićevo djelo koje ću pročitati, a nadam se da će i ostala biti podjednako dobra, ako ne čak i bolja od Pacijenta iz sobe 19. Ovom knjigom, Zoran Žmirić visoko je podigao kvalitetu na Hrvatskoj, ali i mojoj vlastitoj književnoj ljestvici vrijednosti dobrog i zanimljivog.

Foto: Privatna arhiva