Majka svih rubrika, jedna i jedina: Crna kronika

Razmišljanja teoretičara i praktičnih novinara često se razilaze kad se radi o temama struke. Međutim, slažu se u jednom: u redakcijskoj hijerarhiji trebalo bi se napredovati korak po korak – počevši od izvještavanja o cijenama grincajga ili gradskih anketa pa sve do odlaska na presice, pisanja nešto ozbiljnijih izvještaja, tematskih članaka, reportaža ili komentara.

U potpunosti se slažem, no ja bih svakako dodao i izdvojio vrlo bitnu novinarsku rubriku koju bi, vjerujem, morali proći svi oni koji se žele baviti novinarstvom – crnu kroniku. Postoji određeno zaziranje od odlaska na prometnu nesreću, mjesto strašnog zločina ili pak suđenje kriminalcima. Mogu shvatiti da to nije za svakoga, ali činjenica je da se neke osnovne novinarske vještine najbolje mogu izbrusiti upravo u tom području.

Događaji iz crne kronike uglavnom su apsolutno činjenični (što god to značilo), brutalno realni i bolno istiniti. Izvještavanje za crnu kroniku možda najviše od svih rubrika može imati bolne posljedice po novinara – ako nešto nepažnjom zezne. Objavite li greškom da je netko umro ili teže ozlijeđen ili pak da je netko nešto ukrao, za sobom često povlačite neželjene tužbe, sudske sporove i, na kraju, financijsku štetu. Kako po vas osobno, tako i po urednika ili izdavača.

Pisanje za crnu kroniku. Dobra je to stvar. Naučit će vas provjeravanju i stalnom traženju izvora više – jer istinitost informacije znači da možete mirno spavati. Na greškama se uči. Imao sam ih ja, a imat ćete ih i vi. No najbitnije jest da budu što minornije i bezbolnije po vas.

Moram priznati da na početku nisam znao što zapravo znači izvještavati za crnu kroniku. Sam pojam komunikacije s policijom i sudstvom – meni dotad prilično mističnim entitetima – bio mi je vrlo privlačan, pa sam nekako lakše prihvatio činjenicu da me zapala ta rubrika. Čak su mi se i ponešto češća dizanja u tri ujutro i odlasci na mjesto prometne činili poticajnima… Ako uopće i može biti poticajno dobiti SMS poruku i trgnuti se iz sna zbog 30 kilometara udaljene teške nesreće.

Unatoč tome što je svakom novinaru bitno popuniti svoju rubriku vrućim sadržajem, ja sam opet nekako volio spavati i baš mi je bilo drago kad sam se ujutro probudio bez vijesti.

Želja za što ekskluzivnijom informacijom i šokantnijim naslovima dovela nas je do toga da je izvještavanje o samoubojstvima postala najnormalnija stvar. I sam sam mnogo puta, mlad i naivan, pisao o tim temama i bio svjedok nesretnih događaja. No od toga nitko nema koristi – ni novinar, ni obitelj, a ni čitatelji. Neki izdavači i urednici to još uvijek ne shvaćaju. Nažalost.

Najčešća pitanja kolega koji se žele baviti novinarstvom vezana su upravo uz crnu kroniku. Zanima ih kako saznajemo za događaje, kako se nosimo s time da gotovo svakodnevno gledamo stradale u nesrećama, imamo li doušnike u policiji i sudstvu, primamo li prijetnje, jesmo li ikad napadnuti… Ja bih na sva ta pitanja odgovorio „i da i ne“.

Oni koji, kako se kaže, imaju želudac ostaju u crnoj, a drugi promijene rubriku i nastavljaju se baviti novinarstvom kao da se ništa nije dogodilo. Bogatiji za neke vještine koje će im olakšati izvještavanje. Poznanstvo s dečkima iz prometne policije također nije za odbaciti, zar ne?