Kako su hrvatski mediji i političari nasjeli na Šešelja

Proteklih tjedana promatram kako hrvatski mediji ulažu znatni trud u opisivanje političkih vratolomija nepresuđenoga ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Svi znamo da je haaški pritvorenik tijekom svoga nezaključenog bolovanja, još jedne bizarnosti vezane uz funkcioniranje toga međunarodnog tribunala, napravio u Beogradu dosad neviđeni dar-mar. Njime su se naširoko bavili Pantovčak, Banski dvori, Markov trg, a naposljetku je i Europarlament na tu temu donio posebnu rezoluciju. Brojni hrvatski političari s vidnim su zadovoljstvom ustvrdili da su pravovremeno i primjereno reagirali. Bili su jako ponosni što su velikosrpskoj ideologiji još jednom stali na rep, a pogotovo što se to svim opcijama uklapalo i u predizbornu predsjedničku kampanju.

U tom silnom samozadovoljstvu promakla im je samo jedna sitnica. Šešelj je dobio upravo ono što je i tražio, čak i više nego što je očekivao. Hrvatski su mediji nasjeli olako se upecavši na njegovu udicu. Obrana od velikosrpske ideologije zaobilaznim se putem pretvorila u njeno ponovno podgrijavanje. Zato se Šešelj ni jednog trenutka nije naljutio što je zapadno od Dunava dobio sve moguće negativne epitete. Što ih je bilo više, a i što su se češće ponavljali, bio je sve ozareniji. S vidnim je zadovoljstvom je prihvatio i pozive za javljanje u hrvatske televizijske programe. Mnogi nisu shvatili da se protiv njega ne mogu boriti uobičajenim sredstvima. Ono što važi za konfekcijske političare, kod osoba Šešeljeva kova ima suprotni efekt.

Šešelj, naime, i nije ozbiljni političar, ali je zato vrhunski provokator. Štoviše, obrazovani i elokventni politički cirkusant kakav se rijetko rađa. Spajanjem tih dviju vrlina nastala je osoba za koju ni haaški tribunal, koji još manje poznaje ovdašnje mentalitete, nije pronašao lijek. Nije daleko od istine njegova tvrdnja da je rasturio tu instituciju. Ne, dakako, obaranjem optužbi za svoje sudjelovanje u genocidu, već što je Haag njegovim humanitarnim puštanjem izgubio i ono malo autoriteta koji je nakon silnih kompromisa i nelogičnosti još uživao.

Mi novinari ponekad imamo privilegiju, ali i opterećenje, što neke karijere promatramo iz prve ruke. Tako sam se i ja u drugoj polovici 1980-ih godina kao novinar zagrebačkog Danasa stjecajem okolnosti povremeno susretao sa Šešeljem i pratio njegovo političko oblikovanje. Taj je asistent sa sarajevskoga Pravnog fakulteta, naime, završio u zatvoru zato što je iznio o teoriju o preustroju SFRJ u četiri republike, nakon čega je 1986. preselio u Beograd gdje je sedam godina ranije doktorirao, i to u svojoj 25. godini, po čemu je bio svojevrsni fenomen u jugoslavenskim okvirima. Tu je redovno posjećivao razne historiografske skupove i promocije knjiga, što je bio moj redovni novinarski posao. Kad mi je prvi puta pristupio, bio sam nemalo iznenađen koliko detaljno prati sve što pišem o hrvatsko-srpskih historiografskim sporovima i nizu otvorenih pitanja jugoslavenske povijesti. Radovalo ga je što može neposredno polemizirati s mojim tezama, ukazujući mi na literaturu i izvore kojima se osporavaju hrvatski stavovi i interesi.

Šešelj je tih godina, prije nego što je brigu o njemu preuzeo najradikalniji dio pravoslavne hijerarhije, imao i specifični način preživljavanja. U razmacima od samo mjesec-dva pisao je knjige provokativnoga političkog sadržaja, barem njih petnaestak, koje je zatim u osobnoj nakladi izdavao u par stotina primjeraka. Svaka od tih knjiških provokacija bila je, nimalo slučajno, otisnuta u petak u jutarnjim satima. Po ondašnjim izdavačkim pravilima tiskara je tu knjigu poštom slala javnom tužitelju na uvid. Zbog nadolazećeg vikenda, beogradski je tužitelj tu knjigu primao u ponedjeljak u prijepodnevnim satima. Čim ju je pregledao, obično u rano poslijepodne, davao je pismeni nalog za njenu formalnu zabranu koju je policija isti dan izvršavala metodom pretresa stana.

No, u međuvremenu je Šešelj s putnom torbom punom knjiga obilazio najrazličitije skupove i manifestacije te znanstvene institucije, ali i kavane na Terazijama i Skadarliji, a i druga mjesta javnog okupljanja, i prodavao ih uz obavezno pitanje: „Hoćeš li kupiti knjigu koja će u ponedjeljak biti zabranjena?“ A u komunizmu je ono za što se pretpostavljalo da će biti zabranjeno predstavljalo neodoljiv mamac za kupce. Nisam ni ja tome mogao odoljeti.

Šešelj je i tom kombinacijom lukavosti i nevjerojatne drskosti pokazivao kako može izigrati, dapače i ismijati, svaku instituciju. Što je iskušenje bilo veće, to je i njegova potreba da dokaže da je puno mudriji i od beogradskoga komunističkog tužitelja i od haaškog suca bila izraženija. Informacija da je ozbiljno bolestan, što je tribunalu dalo formalno pokriće za nepromišljeni postupak, zacijelo ima medicinsko pokriće. Šešelja, međutim, daleko više od eventualnog izlječenja veseli spoznaja da je opet napravio totalni rusvaj. Svi se, od Zagreba i Sarajeva do Bruxellesa i New Yorka, bave upravo njime. Za jednu iznimno inteligentnu i iznimno destruktivnu osobu, nećemo pogriješiti ako je okvalificiramo i kao patološku, nevjerojatni je to afrodizijak.