Iz povijesti medija: Kako su Orsonu Wellesu povjerovali da je počeo rat svjetova
Poznata radiodrama Orsona Wellesa nastala je u vrijeme kad je radio bio već prilično raširen, a nije bilo drugih medija kojima bi se moglo provjeriti ono što je izrečeno na radiju. Medijima se vjerovalo jer su uglavnom prenosili vjerodostojne događaje, a ono što je bilo izrečeno smatralo se istinitim. U vrijeme bez televizije i interneta, ljudi su bili osuđeni na to da vjeruju onome što se emitiralo na radiostanici.
Premda je Orson Welles, snažno zainteresiran za glumu, već bio adaptirao klasike poput Otoka s blagom, Grofa Monte Christa, Drakule i sl., njima nije uspio steći toliko željenu popularnost – kakvu mu je donijela radiodrama Rat svjetova. Nije bio pošteđen ni negativnih kritika i osuđivanja, zbog čega je neko vrijeme bio u nemilosti javnosti. Danas je vjerojatno najpoznatiji po filmu Građanin Kane (1941.) koji je Američki filmski institut 2007. proglasio najboljim američkim filmom svih vremena, a osim režije Orson Welles igra i glavnu ulogu Kanea, inspiriranu Williamom Randolphom Hearstom, poznatim medijskim magnatom.
Dakle, uoči Noći vještica (popularnog Halloweena) Welles emitira svoju dramu Rat svjetova. Emitiranje počinje glazbom u plesnoj dvorani. Ubrzo je prekinuto izvještajem o eksplozijama koje su se dogodile na planetu Mars, nakon čega se program vraća slušanju popularnih glazbenih brojeva. Izvođenje skladbi uskoro je opet prekinuto, a u program se uključuje astronom, nedugo zatim i novinar koji javlja o kiši meteora koja je pogodila zemlju, kao i o padu NLO-a na farmu u blizini mjesta Grover’s Milla. Drama se nastavlja izravnim uključenjem izvjestitelja s lica mjesta koji paničnim i užasnutim glasom javlja o strahotama:
„Nebesa, nešto poput sive zmije izvire iz sjene! Evo još jednog… I još jednog… Izgledaju poput krakova hobotnice… vidim im tijela… Veliko je… veliko je kao medvjed i svjetluca kao mokra koža… Ali lice, to… Ono… ono je neopisivo! Jedva se prisiljavam gledati u njega. Užasno je. Oči su im crne i miču se kao zmije… usta imaju oblik slova V… curi im slina… Čudovište ili što već jest, jedva se kreće… možda gravitacija… Ne nalazim riječi… vučem mikrofon za sobom dok ovo govorim… prekinut ću javljanje dok ne nađem novi položaj… pričekajte, molim vas… vraćam se za minutu…“
Uskoro slijede obavijesti iz studija o žrtvama te vijest o smrtnom stradanju novinara koji je izvještavao o događaju. U eter se javljaju vojni i državni dužnosnici koji obavještavaju o invaziji s Marsa. Pokušava se stupiti u kontakt s napadnutim gradovima, međutim s druge strane dopire samo muk. Vjeruje se da su gradovi izbrisani s lica Zemlje. Među tisućama slušatelja proširila se panika; bježali su iz svojih domova u strahu od otrovnih plinova i strašnih bića iz svemira, naoružavali su se, neki su morali potražiti liječničku pomoć, a jedna slušateljica se čak spremala počiniti samoubojstvo.
Welles je za vrijeme emitiranja doznao da je među slušateljima zavladala panika, međutim to ga nije omelo u izvođenju radiodrame, nego je s istim žarom nastavio dalje. Nedvojbeno je to da je znao što radi jer je dobro procijenio da slušateljstvo već ionako sa zebnjom iščekuje vijesti o Hitlerovom napredovanju u Europi te da će njegova drama pasti na plodno tlo. U prilog tome govori i činjenica da je najavu radiodrame napravio na polovici izvođenja, a ne na početku, i to na prilično neprimjetan način. Tek na kraju emisije je u odjavi rečeno kako je riječ o zabavnom programu kojem je bila namjera obilježiti Noć vještica.
O mjestu ove radiodrame u antologiji radijskog izraza govori i činjenica da joj je u New Jerseyu na navodnome mjestu slijetanja Marsovaca postavljen spomenik, i to je jedini spomenik u Americi koji je podignut u spomen događaju koji se ustvari uopće nije dogodio. Polazimo od pretpostavke da u vrijeme izvođenja ove radiodrame nije bilo toliko žutog tiska kao danas. Radio je bio najrašireniji izvor informiranja. Slušatelji koji nisu pravodobno shvatili da se radi o fikciji nisu to mogli ni na koji način provjeriti. S obzirom na to da slušatelji ponekad mijenjaju programe, neki su, primjerice, prijenos počeli slušati dok je invazija bila u tijeku. Za vrijeme emitiranja programa nije bilo periodično naglašavano da se radi o drami, a upravo su dugotrajni periodi tišine, koji inače nisu karakteristični za radio, pojačali dramsku napetost. Tišina na radiju ne može značiti ništa dobro. Tišina u izravnom prijenosu uglavnom nosi loše konotacije. Prisiljava slušatelje da vizualiziraju, sami stvore svoju sliku događaja, pogotovo ako netko zove grad koji je navodno napadnut i pokušava s njim uspostaviti vezu, a s druge strane dolazi samo tišina.
Kod dijela stanovništva je nemalu paniku izazvalo i to što su se upravo tada pojavili prvi filmovi, stripovi i romani o tajnama svemira. Nepoznanice su bile brojne, a izvanzemaljci su uglavnom prikazivani kao strašni i agresivni kolonizatori Zemlje. U takvim se okolnostima pojavljuje ova drama koja u stvarnom vremenu prepričava najgoru noćnu moru onih koji su to pratili.
Orson Welles je vjerojatno bio svjestan učinka ove drame na stanovništvo, što znači da je to i medij svjesno plasirao. Teško je i zamisliti kroza što su slušatelji prolazili, pogotovo oni koji su u gradovima usred invazije – navodno zbrisanima s lica Zemlje – imali obitelj ili bliske osobe. Postavlja se pitanje: jesu li ti ljudi ikada više mogli vjerovati medijima? Nakon Rata svjetova zabranjeno je emitiranje priloga bez jasne naznake da se radi o fikciji, upravo zato da se ne ponovi slična panika.
Mediji nerijetko imaju puno veći utjecaj na svijest i sudbine ljudi negoli su urednici, novinari i zakonodavac toga svjesni. Svakodnevno smo svjedoci medijskog upravljanja onime o čemu će ljudi razmišljati, kako bi trebali razmišljati, kakvu sliku će o nekom stvoriti… Mediji često balansiraju na granici etičnosti, ponekad ne prezajući ni od čega, a sve zbog senzacije koja će prodati koji primjerak više i donijeti nešto više novaca od oglašivača.
Društvo smo koje se zalaže za slobodu govora. Ta sloboda govora se, koliko god dobro zvučala, ponekad zloupotrebljava. Trebala bi značiti nešto drugo, a ne samo to da medij može plasirati što god želi, i to na bilo koji način. Pogotovo ako to nije od javnog interesa – a granica je ozbiljno narušena.
