Ideš na audiciju? Postoje pitanja koja se jednostavno ne pitaju

Nadam se da nikada neću zaboraviti svoj prvi i posljednji razgovor za posao.

Bilo je to u srpnju sada već čeznutljivo daleke 2002. godine. Direktor i urednik lista pozvali su me u sobu za sastanke. Otužna me prostorija, čim sam ušao, onako zdravoprustovski vratila u doba socijalizma.

Pokidane tapete, tri sive fotelje model OUR, radni stol i tepison posljednji put očišćen za vrijeme kubanske krize bili su jedini inventar. Netko tko ne razumije hrvatski, da je mogao promatrati razgovor koji su direktor i urednik lista vodili sa mnom, mogao je pomisliti da se radi o kagebeovskom ispitivanju nalik na one u špijunskim filmovima, a ne o običnom razgovoru za posao.

Lagao bih kad bih rekao da me sve to nije šokiralo i možda na trenutak navelo na misao da se okrenem i odem. Činilo se kao odlično osmišljena spačka sa skrivenom kamerom. Međutim, dva meni dotad nepoznata lika nudila su mi priliku o kakvoj sam sanjao godinama. Da mi je računalo u rudniku, rekao sam si, bilo bi mi baš svejedno. Samo da pišem, pišem i pišem.

Zašto sam se prisjetio baš tog događaja? Ponukao me nedavni razgovor s jednim kolegom o zlatnom dobu novinarskih audicija kada su izdavači na taj način tražili svježu radnu snagu. Toga više nema, barem ne na lokalnoj razini. Danas, zatreba li vam novinar, u svakom trenutku možete zaposliti nekog iskusnog i kvalitetnog koji je svojevremeno radio i potom zbog krize ostao bez posla.

Najčešće pitanje od strane izdavača bilo je „Možeš li raditi od 0 do 24?“ i „Imaš li vozačku?“. Pitanja su to koja naizgled nemaju nikakvih dodirnih točaka s novinarstvom. Odgovor na ovo drugo pitanje još je i moglo biti „ne“; međutim, jedini ispravan odgovor na prvo moralo je biti „svakako“. Oni koji su fantazirali o sektorima koje bi voljeli pratiti i nedajbože raspitivali se o plaći ili slobodnim vikendima nisu prolazili kroz prve filtere. To se jednostavno nije smjelo raditi. Naravno, tako ne biste trebali razmišljati ni danas.

Djeluje frustrirajuće kada prva dva tjedna dolazite na posao i prepravljate jedan te isti PR-ovski izvještaj u nadi da će ga urednik objaviti, a on ga na kraju ne objavi. Nije ugodno kad vam urednik tjednima daje zadatke koje uredno ispunjavate, ali tekstovi ne osvanu u novinama jer nisu bili dovoljno dobri ili zanimljivi. Često sam poželio odustati. Poznata izjava Otta von Bismarcka nikad mi se nije činila točnijom: „Novinar je ona osoba koja se zabunila oko svog poziva“. Međutim, upornost i inat su se na kraju višestruko isplatili.

Lijepo je teoretizirati o novinarstvu i mistificirati ga, no stanje u zbilji sasvim je drukčije. Jednom kad se počnete baviti izvještavanjem sva pravila padaju u vodu. Ne kažem da su znanje i manire koje steknete na fakultetu bezveze, već su teško primjenjive u današnjem novinarstvu. Nisu ni druga zanimanja na to imuna. Svi prvoga radnog dana kreću od nule. Bez obzira na vrstu diplome. No neosporna je činjenica da – ako se ne obrazujete i ne steknete diplomu – uzalud vam talent i želja jer teško da ćete dobiti posao. Nekada se to možda moglo, no danas više ne.