Demokratska provalija
Analitičari su složni u tezi da je demokracija, ako se ogoli njena bit, zapravo teror brojki i procedura, iz kojeg proizlazi i stalna dominacija mediokritetstva nad prosvjećenošću. Još to više važi za formu referenduma, jer je on sinonim za izravnu demokraciju, za kojom posljednjih godina posebno žude politički idealisti. Kad je konkretno Hrvatska u pitanju, vjera u iznimne dosege demokratske izravnosti svojevrsni je odraz temeljne zablude upokojenog samoupravnog socijalizma. U njemu se, naime, na zasadama dijalektičkog materijalizma sustavno stvaralo uvjerenje da je svako društvo u vremenskoj spirali naprosto osuđeno na progres. Što je više demokracije, to bi koračanje u bolje, prosperitetnije i tolerantnije društvo trebalo biti brže i sustavnije.
Demokratska nas je stvarnost i tu grubo demantirala. Poigravanje referendumskim pravilima, koje je bilo svojevrsni osigurač za uspjeh izjašnjavanja u korist ulasku u EU, dovelo nas je u situaciju da se Hrvatska danas mora ozbiljno zamisliti nad demokratskom budućnošću. Umjesto da služi učvršćenju demokratskih temelja, referendum je prepoznat kao poželjno sredstvo ugrožavanja dosegnute razine demokratskih prava, posebno onih vezanih uz manjinska pitanja. Nema, dakle, progresa, ali nam se smiješe regresivni trendovi. A i veliko je pitanje gdje je tome kraj.
Sve to izravno propituje i hrvatsku medijsku praksu. Demokratski je ideal da referendumi kao odraz najšire društvene volje budu na svim medijskim platformama praćeni na način koji nam je dobro poznat iz izbornog zakonodavstva. Iako važeći zakon o referendumu ne spominje izbornu šutnju, visoki demokratski standardi podrazumijevaju ograničavanje ostalih oblika predreferendumske promidžbe, ali više kao neke rastezljive moralne kategorije. Nikako ne bi bilo dobro da rezultat bilo kojeg referendumskog izjašnjavanja bude odraz medijske kakofonije, još manje zastrašivanja ili upornog pozivanja na društvene autoritete.
Kako Hrvatska nema sređeni demokratski ustroj, uloga medija ne može biti promatračka, eventualno moderatorska. Izigravati „pokret nesvrstanih“ u situacije kada se pod demokratskim plaštem izravno ugrožavaju ljudska prava ne može biti prihvatljiva medijska strategija. Jest da je takvo ponašanje najlagodnije, tim više što je uvijek popraćeno i s pozivanjem na potrebu novinarske objektivnosti, no to je tek blijedi izgovor za nečinjene koji hrvatsko društvo vodi u još dublji glib.
Borba za ljudska i manjinska prava ne smije biti ničim sputana, najmanje rupama, u hrvatskom slučaju i pravim provalijama, u proklamiranom demokratskom sustavu. Poznato je da vješti manipulatori mogu krhke demokratske regule preusmjeriti i na ugrožavanje takvih i mnogih drugih prava i civilizacijskih tekovina. Povijest je prepuna takvih negativnih primjera. Hrvatski mediji nemaju privilegiju izigravanja nojeva s glavama u pijesku, već se moraju jasno i glasno odrediti prema demokratskim vrijednostima. To je teži put, ali i puno odgovorniji.
