The Danish Girl (2015.): Ljubav je hrabrost koja nas čini onime što jesmo

Dankinja (Danish girl), ljubavna i biografska drama redatelja Toma Hoopera, ove je godine dobila četiri nominacije za nagradu Oscar, nominaciju za najbolju mušku glavnu ulogu (Eddie Redmayne) i za najbolju žensku sporednu ulogu (Alicia Vikander). Inspirirana je izvanrednom istinitom pričom.

Ova ljubavna priča o dvoje mladih umjetnika, Einaru Wegeneru i njegovoj supruzi Gerdi, prikaz je iskrene i prave ljubavi koja je nalik na umjetnost – uzvišena, slobodna i bezgranična. Oboje se bave slikarstvom: Einar slikanjem pejzaža, a Gerda crtanjem i slikanjem portreta.

Kako bi Gerda svoj portret završila u što kraćem roku, Einar joj pristaje pozirati umjesto modela, njihove prijateljice i balerine Ulle (Amber Heard). Einer postaje nepresušna inspiracija svoje supruge Gerde, a njezini portreti oživjeli su predivnu ženu Lili Elbe. Ta predivna žena zapravo je njezin suprug Einar: „I dream Lili’s thoughts. I dream her dreams. She’s always there.“

Gerdina je umjetnost samo potaknula Einara da postane ono što je – „You made Lili possible.“ – a njezina je ljepota u tome što ni u jednom trenutku nije posustala u borbi. Pokazala je snažnu podršku te nesebičnu i bezuvjetnu ljubav prema suprugu koji zapravo ne postoji. Einar je tijelo, a Lili je duša.

Njihova je borba dvostruka: Einarova borba s vlastitim identitetom i Gerdina borba s gubitkom svoga supruga. Iako je oduvijek znala – „I’m your wife, I know everything.“ – polako postaje svjesna da on nikada nije ni postojao. Lili je u društvu umjetnika, na Einarovim izložbama i slavljima predstavljena kao njegova rođakinja.

Einar je oduvijek bio Lili Elbe, no ona nikada nije došla do izražaja. Potiskujući Lili u sebi, Einar je živio svoju vanjštinu, bavio se slikarstvom, zaljubio se u Gerdu… Trenutak njihove ljubavi donio mu je istinu. Gerda je u njemu prepoznala sebe, a iz njega izvukla ono najbolje. Ljubav je učinila da se u njemu probudi ona – Lili. Iako bismo rekli da je taj čin sebičan i možda nepravedan prema Gerdi, on je ipak prirodan i istinit. Stoga njegovu ljubav možemo definirati kao iskrenost prema sebi i svojoj supruzi u postanku i razvitku sebe. Ona je ključna u prihvaćanju: „I love you, ’cause you’re the only person who made sense of me.“

Gerdina je ljubav nesebičnost iz koje se stvara njegova istina. Težinu prihvaćanja prebrodila je pomoću umjetnosti – i tu je izgradila svoju karijeru. To je zatvoreni krug koji samo pokazuje koliko se nadopunjuju i razvijaju i kako se se sve odvija s nekim razlogom, bez obzira na to vidimo li ga mi ili ne.

Redatelj je ovu aktualnu tematiku o transrodnosti, koja je predmet mnogih rasprava, prikazao na čist i uzvišen način – pomoću umjetnosti. Čistoća kadrova i ljepota scena još više zaokružuju ovu dirljivu priču, a glumci je samo potvrđuju.

Filmom se provlači mnogo izraženih detalja i motiva koji su bitni ne samo u prikazu, već i u shvaćanju tematike. Budući da je problematika osjetljiva, redatelj ju je iskazao na vrlo fin i primjeren način. Gerdinim portretima Lili, s kojima postaje uspješna i održava izložbu u Parizu, prikazan je postepen razvoj Lilinog ostvarenja kao osobe – od crte, boje pa sve do slike, a onda i izložbe. Lili postaje prva osoba koja je podvrgnuta operaciji promjene spola (radi se o 1930. godini) u Dresdenu.

Upućuje se na ono tjelesno koje čini našu vanjštinu pomoću koje se identificiramo kao žena ili muškarac. I, još važnije, upućuje se na nutrinu: tko smo mi unutar našeg tijela; jesmo li iste osobe kao i izvana?

Lili je u potpunosti druga osoba i karakterno drugačija od Einara. Ona nije slikarica. Ona je žena u svojoj nutrini, i to prenosi na svoj izgled.

Možemo iščitati potpun nestanak Einara kao osobe i u tome gubitak Gerdinog supruga. Gerda taj gubitak dopušta iako je svjesna da voli osobu koja se godinama skrivala u njenom suprugu i spremna je na sve rizike samo za njenu sreću. U svakom slučaju, istinska je ljubav van svih granica, prilagodljiva je i u tome je sva njezina ljepota.

Šal koji nosi Lili motiv je njene ljepote, sreće i svega što prolazi postajući žena. Njezina nutrina postaje vjerodostojnija u trenucima kada završi posljednju operaciju.

Nikada nije kasno da postanemo ono što jesmo, pa čak ni u zadnjim trenucima naših otkucaja, kad je vrijeme da pustimo šal neka leti daleko. Možda je živjeti kao netko drugi i voljeti unutar granica tog bića izazov i svojevrsna sigurnost, a možda nam je svima krajnji cilj da umremo zadovoljni – kao ono što zaista jesmo.