Crno-bijeli reklamni brodolom
Hrvatska nas je televizija tjednima obasipala reklamama za svoju seriju Crno-bijeli svijet. Vješto sročene, iako na rubu pretjerane nametljivosti, reklame su nas uvjeravale u to kako će nam otkriti ili evocirati istinu o osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Kada navodimo da je to bilo na rubu pretjerane nametljivosti, onda imamo na umu one reklame koje nam toliko dosade, posebno kada prekidaju nešto što je – a događa se to sasvim iznimno – zaista vrijedno gledanja, dosade nam dakle do te mjere da se zaklinjemo da nikada, baš nikada nećemo kupiti tu pastu za zube ili taj margarin, niti prijeći na telefonsku pretplatu koju nam neprekidno nude. Ali ta granica ovaj put se ipak nije prekoračila pa smo gotovo nestrpljivo, a svakako s puno znatiželje dočekali početak prikazivanja serije. Tada je uslijedilo razočaranje. Reklama nam je nudila nešto dokumentarno, a serija nije dokumentarna. Zapravo je sa svoje dokumentarne strane, koliko je uopće ima, uvelike površna i neistinita. Nakon prvih nastavaka publika je to nastavila pratiti, barem ona koja nije s gnušanjem odustala, prije svega ili najvećim dijelom samo zato da provjeri može li se doista u takvoj mjeri iznevjeriti pobuđeno očekivanje.
Previše šlaga na torti može uništiti onaj doživljaj koji bi trebao pružiti dobar kolač. Previše reklame pridonijelo je u ovom slučaju razočaranju serijom. Bez nametnutih očekivanja doživjeli bismo ovu seriju puno manje dramatično, doživjeli bismo je kao manje-više uobičajen rezultat standardno prosječne, neuvjerljive i blijede produkcije, nešto poput serija tipa Naši i vaši, koje se apatično prihvaćaju jednostavno zato što nema ničega boljeg. Iz svega ovoga proistječe i pitanje: Zašto nam je potencijalno dokumentaristička serija trebala biti unaprijed toliko interesantna?
Odgovor je dvojak. Oni koji su proživjeli te osamdesete, željeli su vidjeti, željeli su da se potvrdi kako tadašnji život nije bio samo život u mraku, željeli su da se floskule koje neargumentirano ocrnjuju prošlost puno više nego što to odgovara istini – rasplinu pred slikom stvarnosti. Željeli su to ne zato što je ta stvarnost bila idealna, nego zato što je teško prihvatiti konstantno anatemiziranje života u Jugoslaviji kojemu je konačna funkcija prikazati kako nam je sada puno bolje; puno bolje nego što jest, ili barem puno, puno bolje nego što nam je bilo tada. Za one mlađe koji u osamdesetima nisu živjeli jer su se rodili naknadno, ili su u osamdesetim bili premladi, bilo je privlačno saznati istinu o tom vremenu jer bez obzira na to što tu istinu ne poznaju, ne mogu ne prepoznati pretjerivanja, zamagljivanja i površne fraze kojima se danas želi okarakterizirati ono vrijeme.
Da budemo sasvim jasni, naglašavamo da nam nije namjera ovim što je do sada rečeno idealizirati prošlost, a posebno ne želimo idealizirati društveni sustav u kojem se živjelo. S današnjega gledišta zvuči i paradoksalno i tragikomično da su postojale nedodirljive svetinje koje je štitio zakon. Navikavamo se na život u demokraciji pa nikako ne bismo mogli prihvatiti povratak sustavu u kojemu se nije javno smio dovesti u pitanje autoritet druga Tita, u kojemu se nije javno smjelo dovesti u pitanje samoupravni socijalizam, u kojemu se nije smjelo dovesti u pitanje bratstvo i jedinstvo naših naroda. Doista, za povredu se tih svetinja moglo dospjeti i u zatvor. Je li se to zaista i događalo na nekoj široj vidljivoj skali? U praksi toga vremena zbog političkih razloga u zatvor su najčešće mogli dospjeti ljudi poput četničkoga vojvode Vojislava Šešelja. Strah od represije zbog povrede svetinja nije bio obilježje vremena. Kada gledamo stare serije, poput Gruntovčana primjerice, možemo se uvjeriti da je satira postojala, da je postojala kritika Partije i njezinih eksponenata. Ipak, ta vrsta kritike nije bila dovoljna da ne osjetimo najveće od svih zala koja su opterećivala to vrijeme: opću političku hipokriziju. Kada se danas pokušava tamnim bojama oslikati taj dio prošlosti, spominje se kako se nije moglo ići u crkvu, kako su vjernici proganjani i tome slično. Takva je slika stvari lažna i zapravo zlonamjerna. Supotpisnica ovih redaka nikada nije doživjela neugodnosti zbog toga što je u djetinjstvu išla na vjeronauk i nedjeljnu misu, kao što to i danas čini. Naravno da se mogao pronaći kakav zatucani komunist koji je na takve stvari gledao s neodobravanjem, ali na njegovoj strani nije bio zakon. Zakon je štitio nepovredivost ideološki monolitnog sustava koji su javno podupirali uglavnom licemjeri.
Zanimanje za prošlost u pravilu ima u podlozi želju za razumijevanjem sadašnjosti. Kada spominjemo bolnu hipokriziju društva u kojemu je službena doktrina jednoumlje, onda se pitamo koliko se upravo ta društvena dimenzija promijenila. Mnoge su stvari danas drugačije nego onda. Automobili su bolji, pivo je i vino kvalitetnije, broj nezaposlenih daleko je veći, veće je i siromaštvo najsiromašnijih, već i zato što je socijalna zaštita manja, optimizma je znatno manje, javnog izlijevanja mržnje u javnosti – znatno više… Ali što je s hipokrizijom? Onome tko bi javno vrijeđao prvoga hrvatskog predsjednika, Domovinski rat ili svetu majčicu Katoličku crkvu vjerojatno se ne bi dogodilo da dospije u zatvor kao u slučaju kada bi takav verbalni ispad bio upućen onomad na adresu druga Tita. Ipak, to ne znači da je takav ispad danas bezopasan. Prilično je očekivano da u takvoj situaciji izgredniku netko razbije glavu, ako ga, u ekstremnom slučaju, čak ne pogodi zalutali metak. Dio je današnje hipokrizije i to da se ljudi mogu pojavljivati u javnosti u fašističkim uniformama. Je li to demokracija?
Ponavljamo, hipokrizija, opće licemjerje bilo je najteža boljka onoga društva, ali u današnje vrijeme novo se licemjerje s pozicija institucionalne vlasti preselilo u opću građansku svijest. S gledišta toga licemjerja (ispod)prosječna televizijska serija falsificira prošlost pa time indirektno i sadašnjost. Bolje je živjeti u demokraciji, o tome nema dvojbe, ali dragocjenu demokraciju opće licemjerje itekako može limitirati. Prilikom posjeta hrvatske predsjednice Njemačkoj, njemački je predsjednik istaknuo kako se Njemačka uspjela osloboditi svoga tereta fašističke prošlosti. Na što li je želio aludirati spominjući tu činjenicu predsjednici Republike Hrvatske?
Ali ovim smo se ponešto udaljili od serije Crno-bijeli svijet, slijedeći neka pitanja koja su se u tom kontekstu aktualizirala. Ako sada sasvim suzimo svoj vidokrug, ako se usredotočimo samo na pojavu serije, možemo konstatirati da je reklamiranje lošeg proizvoda samo doprinos demaskiranju njegove nekvalitete. Kao rezultat uzajamnog djelovanja nastaje dvostruki brodolom.
