DSM-5: novo izdanje „psihijatrijske Biblije“
Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) stvorila je i izdala Američka psihijatrijska asocijacija (APA). Priručnika široko upotrebljavaju psihijatri, neurolozi, psiholozi, liječnici opće prakse, pedijatri, internisti, specijalisti medicine rada, specijalisti školske medicine, psihoterapeuti, defektolozi, socijalni radnici, pravnici, penolozi i pedagozi. Novo izdanje objavljeno je u svibnju 2013. godine, a zorno dokazuje dijagnostički (i terapijski) „imperijalizam“ medicinske struke, odnosno neprimjerenu kolonizaciju najrazličitijih aspekata života – zbog komercijalnih, profesionalnih i političkih razloga (L. Gajski).
Listi psihijatrijskih dijagnoza pridodano je 15 novih mentalnih poremećaja – od sindroma kofeinske ovisnosti do sindroma nemirnih nogu. Neki mentalni poremećaji skinuti su s popisa; primjerice, broj poremećaja osobnosti je prepolovljen. Valja naglasiti kako je Aspergerov sindrom – ranije definiran kao zaseban, blaži oblik autizma – postao dio dijagnoze Poremećaji autističnog spektra. Dakle, ukupan broj mentalnih poremećaja ostao je isti kao i u prethodnom izdanju Priručnika – 315!
Iako je ukupan broj mentalnih poremećaja ostao neizmijenjen, peto izdanje ovog priručnika šarlatanske znanosti donijelo je sa sobom izmjene kriterija oko postavljanja psihijatrijskih dijagnoza. Praktički je izbrisana granica između tuge i kliničke depresije, što donosi ozbiljnu opasnost za sve osobe koje bi zbog blagih i potpuno normalnih psiholoških reakcija na okolinu i ljude u njoj mogle biti okarakterizirane bolesnima (S. Pavlović).
Jedan od poremećaja navedenih u novom izdanju je Opći poremećaj anksioznosti, koji se može dijagnosticirati kod svakog tko se osjeća samo malo uznemireno (npr. osoba može biti uznemirena zbog razgovora sa psihijatrom, dakle čak i taj razgovor uzrokuje uznemirenost koju će dotični psihijatar dijagnosticirati).
Tvorci ovog priručnika otišli su i korak dalje u navodima da postoje bolesti zvane Poremećaj nedostatka poslušnosti, Manji neurokognitivni poremećaj (slabija memorija u starijih osoba – nešto potpuno uobičajeno) te Mješovita anksiozna depresija, definirana banalnim simptomima koji se jedva razlikuju od emocionalne boli svakodnevnog života (I. Dujmušić).
Objava DSM priručnika prenesena je u medijima, ali hrabrost kritičkog razmišljanja određenih portala i novina pod velikim je upitnikom. Većina članaka ne donosi čak ni slabe kritike, nego tek prenosi vijest o izlasku novog izdanja priručnika i promjenama koje su uslijedile.
Dok se većina opredijelila za neutralan stav, The New York Times (točnije novinarka Sally L. Satel) iznenađuje snagom donošenja logičkih zaključaka te slobodom pisanja.
Lizzie Crocker, novinarka The Daily Beasta, u svom relativno kratkom članku „čak“ se usudila napisati da je pravo vrijeme za paniku u dijelu u kojem spominje da je ovisnost o internetu postala poremećaj. Loren Grush, novinarka The Fox Newsa, u podugom članku citira dr. Maxa Wiznitzera koji jasno navodi svoju zabrinutost zbog takvog etiketiranja mentalnih poremećaja, ali i prepisivanja nepotrebnih lijekova odraslima i djeci.
Citirana je i dr. Yasmin Hurd koja također iznosi zabrinutost zbog krivih skupina u koje su određeni poremećaji svrstani, previše se ne obazirući na ishode dijagnoze bilo kojeg od tih poremećaja. Vratimo se novinarki Sally L. Satel. U svom članku kratkog i jednostavnog naslova Why the Fuss Over the D.S.M.-5 piše o pravim problemima izlaska DSM-5 priručnika i o njegovom sadržaju koji mnogi olako shvaćaju. Navodi da „jednostavno imenovanje mentalnog oboljenja nužno ne pokazuje put do učinkovitog liječenja. U velikom broju slučajeva pacijenti često ispunjavaju uvjete za više od jedne dijagnoze i upravo zbog toga mnogi imaju loše reakcije na lijekove. Psihijatrijska procjena je neprecizna jer deseci gena doprinose razvoju poremećaja nazvanih autizam, shizofrenija, bipolarni poremećaj i ADHD. Dvije osobe s istim genetskim predispozicijama za duševne bolesti drugačije mogu manifestirati svoje uvjete, zato što pacijentova klinička slika ovisi o gužvi drugih čimbenika (djetinjstvo, ozljede glave, nesreće, životno iskustvo, itd.)“ (New York Times, 2013.).
I Jamie Doward, novinar The Guardiana, izravno je u članak predočio svoje mišljenje o DSM priručniku te jasno naveo čitatelje na razmišljanje i komentiranje navedene tematike – što je (sudeći po velikom broju komentara) svakako uspio. On navodi da „kritičari tvrde da će povećanje volumena priručnika dovesti do toga da milijuni ljudi budu nepotrebno karakterizirani psihički poremećenima. Naprimjer sramežljivost kod djece, izljevi ljutnje i depresija nakon smrti voljene osobe trebaju se liječiti lijekovima.
Takve tvrdnje svakako su dale „municiju“ kritičarima psihijatrije koji smatraju da su mnoga stanja izmišljena u korist farmaceutskih divova. Uznemirujuće slike proizlaze iz uzajamnog interesa psihijatrijske industrije koja je u dosluhu s velikim farmaceutskim kompanijama. Čak i osobe koje brane psihijatriju potvrđuju da je priručnik problematičan.
Allen Frances, profesor psihijatrije i predsjedatelj povjerenstva DSM-4, koristi svoj blog za napad na novi priručnik nazivajući ga „tajnovitim, zatvorenim i neurednim“. Članak donosi izjave nekoliko kritičara, liječnika, a čak i kratak dio ispovijesti jedne šizofreničarke. Jamie Doward definitivno je ušao u srž problema DSM-5 priručnika, bez dlake na jeziku.
Ako izuzmemo teoretičare zavjere i često preentuzijastične zagovornike antipsihijatrije, suština ozbiljnih kritika kojima su izloženi APA i DSM ne odnosi se ni na broj mentalnih poremećaja niti na obuhvaćanje kriterija za njihovo dijagnosticiranje. Naime, broj tipičnih medicinskih dijagnoza svakodnevno se povećava, kao i njima obuhvaćena populacija. Stručnjacima se zamjera što koriste dijagnoze postavljene na nepouzdanim kriterijima, za čime slijede jednako nepouzdani tretmani čije je ishode teško, ako ne i nemoguće, objektivno analizirati.
To da s definicijama i dijagnostičkim kriterijima psihičkih poremećaja postoje ozbiljni problemi, ne skriva ni APA. U posljednjoj fazi rada na DSM-5 tvorci priručnika izveli su niz praktičnih provjera točnosti koji su pokazali da stručnjaci najviše „zapinju“ kod prepoznavanja i dijagnosticiranja nekih od najčešćih mentalnih poremećaja. Grupa od 300 psihijatara i psihologa postavljala je dijagnoze grupi od 2000 nasumce odabranih psihijatrijskih pacijenata. Na primjeru sedam poremećaja karakterističnih za odrasle i četiri dječja pokazalo se da dobro prepoznaju i dijagnosticiraju posttraumatski stresni poremećaj, bipolarni poremećaj, granični poremećaj ličnosti, poremećaj autističnog spektra i deficit pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Znatno lošiji rezultati dobiveni su za neke od najrasprostranjenijih mentalnih poremećaja – kliničku depresiju i opći anksiozni poremećaj – kao i za ne tako čest antisocijalni poremećaj osobnosti.
Na temelju pročitanih informacija dolazimo do pitanja – zašto? Čemu obmane i pretvaranje čovjeka s emocionalnog bića u zombija?
Farmacija je najvažniji faktor u cijeloj priči jer je svojim snažnim kampanjama povećala važnost DSM-a te je na temelju novih dijagnoza pokrenula rad na sofisticiranim lijekovima koje je zatim plasirala na najniže instance. Konstantno traju pritužbe i kritike oko relevantnosti dijagnostičkih kriterija i simptoma, oko tanke linije između poremećaja i normalnog stanja, oko kulturalnih razlika naroda, oko sukoba interesa između psihijatara i farmaceutske industrije, ali i političkog pritiska oko postavljanja pojedinih dijagnoza.
DMS svoj korporativni duh potvrđuje i iznimno čvrstim autorskim pravima na kojima zarađuje više od 5 milijuna dolara godišnje, uz infrastrukturu vrijednu više od 100 milijuna, pa je pravo pitanje: kome ovakav priručnik najviše pogoduje? Stručnjacima ili korporacijama?
Kad govorimo o posljedicama dijagnoze, najpotrebnije je probuditi svijest o životu osoba koje su, zbog svojih osobina koje ih karakteriziraju kao jedinku, žrtve dijagnosticiranja izmišljenih bolesti. Kad je čovjeku dijagnosticiran neki poremećaj, proglašava ga se poslovno nesposobnim te mu se ukidaju sva prava i dodjeljuje skrbnik. Ako učitelji ili roditelji primijete dijete koje je aktivnije od ostalih, vode ga psihologu koji olako dijagnosticira ADHD (Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje), unatoč tome što je otac navedenog poremećaja, Leon Eisenberg, izjavio da je ADHD izmišljena bolest. Umjesto strpljenja i pokušaja drukčijeg pristupa, hiperaktivnu djecu truje se Ritalinom i sličnim lijekovima.
U zaključku je potrebno još jednom istaknuti očito, a to je da bilo tko može biti obilježen mentalno bolesnom osobom. Mnogo pitanja ostaje neodgovoreno u neutralnim člancima, ali i potiče glavno pitanje: zašto postoji tako malo kritičkih umova koji nam prenose pravu istinu o valjanosti DSM priručnika? Pojam normalno prema DSM-5 priručniku slobodno možemo definirati kao potpunu odsutnost bilo kakvih emocija. Nedostatak današnjeg društva je manjak najbitnijeg shvaćanja, a to je da se normalnost ne postiže lijekovima. Čovjek nije biološki robot; poneka suza i osmijeh ne pokazuju znakove psihičkih poremećaja. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje samo je jedan u nizu kvazipriručnika bez kojih nas farmaceutska industrija ne bi mogla pretvarati u pacijente.
