Božji Sin & hrvatski Sinčić
Božić je iza nas pa bismo sada trebali doživljavati svijet oko sebe, a i svoje vlastito mjesto u svijetu, s nešto više optimizma nego u prethodnom razdoblju. Naravno, bilo bi pritom dobro i svrsishodno zaboraviti predbožićnu masovnu psihozu u kojoj se sasvim prirodna depresija izazvana manjkom dnevne svjetlosti, kao i ona manje prirodna izazvana manjkom u novčaniku i na bankovnom računu, udružila u shizofrenu bipolarnost pri čemu je rasipanje električne energije na svjetla i svjetalca i treštanje zvučnika popratilo naše traćenje vlastite energije na manijakalno kupovanje stvari koje nam ne trebaju za novac koji zapravo nemamo. Ali čak i usprkos mentalnom mamurluku gotovo je sasvim isključeno da se u vremenu koje je uslijedilo nakon praiskonskoga praznika rađanja novoga sunca ne osjećamo kao netko tko je prekoračio prag i zakoračio u nešto novo, u vrijeme od kojeg očekujemo da nam uz dar nešto duže sunčane svjetlosti svakoga dana pruži i neku metafizičku vedrinu i perspektivu obnovljene nade.
Politika se kod nas, poput margarina u reklami, miješa u sve – bilo bi pravo čudo da se i u svemirsku evoluciju našeg planeta, ili točnije u ovu točku trajektorije Zemlje oko Sunca, nije umiješala. To se čudo nije dogodilo, a pritom su predsjednički izbori, uza svu popratnu karnevalsku inscenaciju, bili garancija da se takvo čudo, čudo političkog posta, i ne može dogoditi. Očekivanju nove nade, one usklađene i s kršćanskim i pretkršćanskim vjerovanjima, pridružila su se obećanja predsjedničkih kandidata izrečena s toliko stvarne ili prividne vjere u vlastite moći kao da je svaki od tih kandidata biblijski Isus Krist. Svi su nudili ljepše dane baš kao što ih naviješta novo sunce.
Igrom slučaja, jedan od kandidata budio je i neposrednije asocijacije na Sina Božjega, u tim danima u vrijeme službenoga Kristova rođendana. Sinčić je eto i prezime jednoga od kandidata, ali i umanjenica, takoreći riječ odmila za sina – pojam koji u božićno vrijeme dobiva posebno značenje. O Sinčiću su govorili da pomalo i nalikuje svojom kosom, blagim licem i povremenom bradicom na Krista. Ali puno je bliži, ako već želimo tako razmišljati, novozavjetnom Bogu-čovjeku svojim jednostavnim idejama o društvenoj pravdi, o potrebi da se zaštite siromasi i obespravljeni, ali i odlučnošću da se kazne eksploatatori i bogataši. Dok je ovima posljednjima Sin Božji prorekao da će prije deva u kraljevstvo nebesko nego oni (Evanđelje po Mateju), Sinčić ih je htio riješiti ugrabljenih rajskih slasti i prednosti već na ovome svijetu.
Spomenutih dodirnih točki, ili samo asocijacija, između Sina i Sinčića bili su svjesni mnogi. Ipak, institucija koja se smatra vlasnikom autorskih prava na Kristov lik i djelo nije pokazala puno razumijevanja za Sinčićeve poruke, čak ni one koje su izravno bliske etici i filozofiji Evanđelja. Možda je razlog dijelom u tome što se Sinčić nije deklarirao pripadnikom Crkve pa je mogla ovdje profunkcionirati i ona Mussolinijeva maksima “Tko nije s nama, taj je protiv nas”. Ima čak indicija da su upravo oni stavovi Sinčićevi koji se mogu činiti bliskima ili podudarni sa stavovima Sina bili strani Crkvi. Nećemo sada spekulirati o tome da bi se Isus i danas loše proveo da ga se domognu neki pripadnici Crkve, ali moramo spomenuti poruku hrvatskoga natpastira koju su svećenici u posljednjoj nedjelji adventa prenosili vjernicima. U toj se poruci isticalo da oni koji ne izađu na predsjedničke izbore griješe propustom, a glasati se mora po savjesti, kaže se u poruci, pri čemu se nude opcije koje tu “savjest” usmjeravaju u korist predsjedničke kandidatkinje stranke koja je osuđena kao kriminalna organizacija, a i izvan pravnih procedura, regula i kvalifikacija svakako je kriva za istočni grijeh tzv. pretvorbe i privatizacije. Oni od nas koji ne idu u crkvu iz bilo kakve računice (prisjećamo se ovdje dječaka iz Hašekove humoreske koji želi biti dobar da bi dospio u raj gdje će mu biti dozvoljeno ama baš sve, prvenstveno nepodopštine i zloća zbog kojih bi na ovom svijetu mogao biti kažnjen) nego zbog duha Evanđelja – nisu u takvoj preporuci mogli pronaći putokaz prema novoj nadi. Naravno, bilo bi apsurdno da je Crkva podupirala Sinčića kao predsjedničkog kandidata, ali je još apsurdnije da se stavlja na stranu onih koji doduše podupiru Crkvu kao instituciju, gazeći pritom sve ono što se smatra poslanjem Sina Božjega.
Ne pokušavamo uopće sugerirati da je Sinčić utjelovljenje suvremena spasitelja ili da takav političar bezuvjetno može biti spasitelj. Smatramo ga prvenstveno simbolom istinske potrebe za promjenama kakvim se dominantne institucije našega društva svesrdno protive, i one čijim se zaštitnim znakom mogu smatrati trgovački centri koji nam nude lažnu sreću uz popust, preko onih koji pod krinkom vječitog blaženstva nude suvremene pandane spaljivanju heretika do parazitskog sloja političara kojima bi naziv cosa nostra pristajao kao saliven jer ne samo da kradu nego općoj laži i hipokriziji pridonose toliko da se čak i najpristojniji među njima u svome nastupu služe demagogijom koja ponižava i one koji slušaju i one koji govore.
U povodu blagdana rođenja Sina Božjega spominjalo se i prečesto svjetlo, nada i ljubav. Doista, moglo bi se reći da smo u ovo vrijeme gladni i žedni i svjetla i nade. Ali to nam ne mogu pružiti ni oni iz okrilja institucionalizirane politike niti oni iz krila Crkve koji umjesto ljubavi, koja je u svojoj biti humanizam i jednakost i bratstvo svih ljudi, propovijedaju mržnju prema svima onima koji u svojim razmišljanjima i odlukama slijede vlastite, a ne njihove uske i preživjele poglede na svijet.
