Ideološki rat se nastavlja, a gube građani

Prvi krug predsjedničkih izbora je završen. Glavni takmaci – dosadašnji predsjednik Ivo Josipović i HDZ-ova izazivačica Kolinda Grabar-Kitarović – izjednačeni kreću u drugi krug, što je samo po sebi svojevrsno iznenađenje s obzirom na to da je aktualni predsjednik slovio za jasnog favorita. I to nije jedini specifikum ovih izbora. No da bismo izvukli neke zaključke iz prvog kruga izbora, potrebno je vratiti se u kontekst u kojem su održani ovi izbori.

U doba kad u Hrvatskoj prevladava vrlo negativno raspoloženje prema aktualnim političarima, teško je objektivno i kritički sagledati novonastalu hrvatsku političku situaciju, posebice u vrijeme zahuktale predizborne kampanje u kojoj se u medijskom đumbusu više ne raspoznaje ozbiljna politika od teatra. S jedne strane je ljevica koja je izgubila svaku poveznicu sa socijaldemokratskom politikom, a s druge desnica koja gradi svoju popularnost na oživljavanju starih nacionalističkih duhova iz nekih prošlih vremena. Hrvatska politika postaje sama sebi svrha, političari nastavljaju karijere iza rešetaka, a nezaposlenost, neimaština i rasap svih etičkih vrijednosti dovode do društvene dehumanizacije. Javno mnijenje koje se kreira kroz prizmu neobjektivnih i korporativnih medija dovodi do građanske nezainteresiranosti, depresije i inertnosti. Sveopća pomutnja na političkoj sceni i nedostatak političke odgovornosti iznjedrila je vrlo zanimljive kandidate osebujnih kontrasta i šarenih životopisa.

Ivo Josipović, još uvijek aktualni predsjednik, pobijedio je na predsjedničkim izborima 2010. godine u srazu sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Nudeći građanima pravednije društvo, ovom je odmjerenom sveučilišnom profesoru – s Bandićem na suprotnoj strani – bilo dovoljno upravo to što je odmjeren sveučilišni profesor kako bi zasjeo na Pantovčak. Četiri godine kasnije, s jednim mandatom iza sebe, Josipović traži povjerenje za još četiri godine na čelu države. No to povjerenje je, pokazao je prvi krug izbora, teško zadobiti kandidatu sa SDP-ovim stranačkim backgroundom. Glavna stranka Kukuriku koalicije vodi zemlju u trenutku kada je na Zavodu za zapošljavanje 330.000 ljudi i kada gospodarstvo nezaustavljivo pada, a uskoro ni plaće niti mirovine neće biti sigurne. Josipoviću su mnogi zamjerili nečinjenje smatrajući ga pasivnim promatračem urušavanja hrvatskog gospodarstva i društva. Predsjedničke ovlasti ne daju puno prostora za djelovanje, ali Josipoviću se najviše predbacuje nedostatak kritičnosti prema vladi Zorana Milanovića. Politika nezamjeranja, koju je aktualni predsjednik provodio s više ili manje uspjeha, mač je s dvije oštrice. Na kraju mandata postavljaju se logična pitanja: koja je to ostavština trećeg hrvatskog predsjednika; je li, kao što tvrdi, zaista vratio moral i odgovornost u politiku te nas pozicionirao na kartu Europe kao novog i ravnopravnog člana unutar zakulisnih i interesnih igara „velikih igrača“ ili su to bili samo čista tlapnja i dobar marketinški trik. Je li Ivo Josipović u četiri godine, u kojima su ga potresale i afere poput toliko spominjanog ZAMP-a, uspio dokazati da je sposoban i kadar voditi zemlju u suradnji s aktualnom Vladom Zorana Milanovića? Sadašnji predsjednik biračima predstavlja program Druge Republike pod motom: „To je pravi put.“ A pravi je put, prema Josipoviću, promjena ustava koja će otvoriti prostor za gospodarski napredak i bolji život građana. U okviru ustavnih promjena Josipović predlaže regionalizaciju Hrvatske, odnosno novi teritorijalni ustroj države i snažnu decentralizaciju, uređenje referendumskog sustava, ustavnopravnu zaštitu na području ljudskih prava, jačanje socijalne države, promjene u državnoj upravi i pravosuđu, jačanje demokratskih institucija i zaštita okoliša te održivi razvoj kao temelj politike razvoja Hrvatske. Program je očito dobro razradio i vješto napisao ekonomsko-politički tim Ive Josipovića, no što se zapravo može provesti u djelo ako se u obzir uzmu činjenice da Vladina strategija nije socijalna država, već državni aparat koji se isključivo financira visokim porezima i nametima, inozemnim zaduživanjem i mnoštvom zakona i propisa koji blokiraju poduzetništvo. Mnogi smatraju i da ustavne promjene nisu krucijalne u ekonomskom i socijalnom trenutku u kakvom se danas nalazi Hrvatska.

U drugom će se krugu Josipović sučeliti s Kolindom Grabar-Kitarović, HDZ-ovom kandidatkinjom i pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, koja je ministrirala vanjskim poslovima u vrijeme ozloglašenog Sanadera. Njezina poznata rečenica – „okrenimo se budućnosti, a ne prošlosti“ – ne amnestira je od moralne i političke odgovornosti za sudjelovanje u politici koja se pokazala kriminalnom. U svom programu „Za bolju Hrvatsku“ Kolinda je predstavila niz mjera za gospodarski oporavak Hrvatske, a posebice se fokusirala na protivljenju monetizaciji autocesta i proglašenju gospodarskog pojasa te novom planu nacionalne sigurnosti koji uključuje modernizaciju Hrvatske vojske i dovršenje procesa razminiranja, no ono što ne spominje su modeli financiranja i plan realizacije. Nije baš do kraja jasno kako su glavni stratezi „zaboravili“ napisati dvije najbitnije stavke kod svakog novog projekta. Kolinda Grabar-Kitarović je umjereno desno orijentirana kandidatkinja koja se svojim stavovima suptilno odvaja od konzervativne desnice i crkve (na pitanje o zabrani pobačaja, Grabar Kitarović je odgovorila: „Ja sam za život, ali isto tako poštujem pravo na izbor.“) te od ekstremno usmjerenog šefa HDZ-ove stranke Tomislava Karamarka koji u svojim izjavama otvoreno kontrira Kitarović zalažući se za kancelarski sustav i promjenu izbornog sustava kad je riječ o izboru predsjednika, predlažući da predsjednika bira Hrvatski sabor. Ova, najblaže rečeno, politička neusklađenost samo je još jedna potvrda neozbiljnosti političkog programa koji predstavlja Kolinda Grabar-Kitarović, a osporavanje predsjednika stranke izbornog sustava za funkciju za koju se natječe njegova kandidatkinja ući će u anale hrvatskog političkog egzibicionizma. Konspirativni umovi bi sad sigurno napomenuli kako je to još jedna HDZ-ova kalkulantska igra – spin gdje se odrađuje pomno osmišljeni PR HDZ-u u kojem se građanima nudi Karamarko s „ljudskim licem“, odnosno umivena slika iza koje zapravo stoji Karamarkova politika. Predsjednik HDZ-a zapravo nema što za izgubiti, Kolindina kandidatura zapravo je predigra za pobjedu Karamarka na dugo očekivanim izborima za parlament, a pobijedi li – što, sudimo li prema prvom krugu, uopće nije nemoguće – HDZ bi nakon 15 godina mogao zasjesti na oba brijega – Gornji grad i Pantovčak.

Od dva preostala kandidata koji nisu ušli u drugi krug, manje razloga za zadovoljstvo svakako ima Milan Kujundžić, liječnik i bivši zamjenik ministra zdravstva u bivšoj Sanaderovoj vladi koji se u svim televizijskim debatama neprestano otvoreno svađao i prepirao sa sadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem, grozničavo smijao i izrugivao, a svoj program gotovo da nije ni spominjao. Možda i bolje, jer Kujundžićev program više podsjeća na politički pamflet ili na one partijske biltene kakvi su se dijelili na skupovima mjesnih ogranaka, nego na ozbiljan politički program. Kujundžić je igrao na kartu podijeljenosti Hrvatske, pokušavajući sebe predstaviti biračima u svjetlu pravog konzervativnog političara koji njeguje dobre odnose s Crkvom, istinski je vjernik, zalaže se za pronatalitetnu politiku, protivnik je abortusa i cijelo vrijeme usta su mu puna biblijskih metafora o moralu, istini, poštovanju, vjeri i obitelji. Strategija kako će Milan Kujundžić izgraditi Novu Hrvatsku (uza zanimljivu i ksenofobičnu izjavu: „Pozivam sve one koji hrvatski dišu.“, s kojom igra na emocije građana kao što to kroz svoje pjesme radi Marko Perković Thompson) temelji se na nacionalnom strateškom sporazumu. To bi trebao biti plan za spas gospodarstva i protiv urušavanja društva, donošenjem novog ustava i donošenjem konsenzusa kojim temelji Republike Hrvatske počivaju na Domovinskom ratu, no nikako nije shvatljivo, posebice s moralne i religijske strane, kako jedan rat može biti temelj, odnosno „moralno i pravno polazište predstavljanja nacionalnih temelja i vrijednosti“. Uz retoriku koja vrlo često podsjeća na Tuđmanove govore iz 1995. godine koji su pod geslom domoljublja, patriotizma i vjere prštali prikrivenim rasizmom i ksenofobijom i nerijetko raspirivali mržnju među već duboko senzibiliziranom javnošću. Cijeli program, inače toliko općenit da suštinski ne nudi ništa novo i realno provedivo u današnjem političkom sustavu, zapravo je dopadljiva demagoška priča isključivo za razočaranu ekstremnu desnicu, i to onu koja je ostala u devedesetima, a koje, ako je suditi prema rezultatima izbora, danas nema više od 6%. Kujundžić je jedini pravi gubitnik ovih izbora i dokaz da retorika devedesetih godina više jednostavno ne prolazi.

Najveće iznenađenje prvog kruga predsjedničkih izbora s osvojenih 16,4% glasova zasigurno je najmlađi predsjednički kandidat u povijesti Republike Hrvatske, za kojeg do izbora gotovo nitko nije niti čuo. Riječ je o Ivanu Viliboru Sinčiću, 25-godišnjem inženjeru elektrotehnike, supredsjedniku stranke Živi zid koja se aktivno bori protiv deložacija građana. Sinčić je vodio pomalo gerilsku i difuznu kampanju, bez financijskih sredstava koja su imali na raspolaganju ostali kandidati, u kojoj je poput kakvog mladog Mesije nudio novi put, odnosno program koji se temelji na borbi protiv banaka, ovrha i deložacija – političke oligarhije koja, kako smatra Sinčić, danas vlada Hrvatskom. Lukavom retorikom i medijskim istupima protiv banaka mladi kandidat je građanima ponudio novu monetarnu suverenost i kontrolu uvoznog lobija, a težište kampanje stavio na borbu protiv banaka, tajkuna i korumpiranih političara. U zemlji u kojoj brojni građani žive na rubu siromaštva i pod prijetnjom ovrha, nije bilo teško pretpostaviti kako će takve poruke naići na plodno tlo. Sinčić je, kao netko tko ne pripada aktualnom političkom establišmentu, imao prilično komfornu situaciju za kritike političkim elitama, a njegova se briga za obespravljene činila vjerodostojnom. Zanimljivo je da su s vremenom i drugi kandidati počeli preuzimati Sinčićevu retoriku, pa su ovrhe i deložacije došle u središte rasprava na sučeljavanjima kandidata. Ono u čemu Sinčić evidentno nije uspio, iako mu to birači očito nisu zamjerili, je komuniciranje kojim bi sve mjere zaštite građana od surovog kapitalizma proveo u djelo. Zapamćena je ostala njegova izjava da bi rate kredita s 50% plaće smanjio na 5% plaće, no nije precizirao kako bi to i učinio. Ono što Sinčića izdvaja od ostatka je već spomenuta činjenica da se radi o kandidatu bez prijašnje političke karijere niti afera što mu već donosi vjerodostojnost i određenu prednost nad ostalim kandidatima. Svojom mladošću, karizmom i drugačijom kampanjom, Ivan Sinčić je postao alternativa za sve one birače razočarane ostalim kandidatima, čime je privukao i mnoge protestne glasove. Iako ne nudi konkretna objašnjenja svojih ideja, Sinčić barem ne pati od političke amnezije te javno progovara o HDZ-u kao zločinačkoj organizaciji, Sanaderu i ostalim tajkunima, a proziva i predsjednika Josipovića jer u prvom mandatu nije proveo svoj program; mladi Sinčić zapravo radi sve ono na što bi trebali ukazivati novinari i neka politika trećeg puta koju mnogi zazivaju.

Nakon završetka prvog kruga postalo je, dakle, potpuno jasno da su se Ivan Vilibor Sinčić i Živi zid prometnuli u ozbiljne političke aktere te da je većina građana počela prezirati retoriku Milana Kujundžića koji je osvojio samo 6,30% glasova. Očito je i da se trend sve manje izlaznosti na izbore nastavlja. Na prvi krug predsjedničkih izbora izašlo je 46,72 posto glasača, no s obzirom na smanjenje broja birača, radi se zapravo o ukupno manjem broju izašlih na birališta nego na prošlim predsjedničkim izborima. Ako malo dublje promotrimo političku kaljužu, shvatit ćemo da Sinčić zapravo nije iznenađenje ovih izbora, već logična reakcija građana na koruptivnu političku mašineriju i da je realno puno više iznenadila Kolinda Grabar-Kitarović koja je osvojila 37,22 posto, dok Josipović neznatno vodi s 38,5 posto. Politički analitičari koji su ismijavali Sinčića sad šute jer su očito i oni napokon shvatili kako građani dišu, koliko je razočaranih i da je ovo tek početak ozbiljnog sudjelovanja Sinčića i Živog zida u političkom životu Hrvatske. Kolinda Grabar-Kitarović, koja zapravo predstavlja politiku Tomislava Karamarka, uspjela je birače pridobiti centriranom retorikom koja blago odstupa od konzervativne desnice, i to lagano koketirajući s nekim lijevim načelima, dok se Ivo Josipović, koji je očito razočarao birače u prvom mandatu, nije uspio osloboditi utega Kukuriku koalicije i politike Zorana Milanovića. Sve to rezultiralo glasovanju protiv ove Vlade, pa se glasovalo za Kolindu Grabar Kitatorović ili su glasači okretali mladom „Che Guevari“ Ivanu Sinčiću kao posljednjem utočištu. Jedina osoba koja sad vjerojatno trlja ruke je Tomislav Karamarko čija kandidatkinja ima dobre izglede u drugom krugu i koji u bitci svjetonazora vodi protiv Milanovića 2-0. A građani, čini se, gube i od jednog i od drugog jer od svega je, umjesto rješavanja konkretnih problema građana, izvjestan samo – nastavak ideološkog rata.