Oksfordski Foalsi rasplesali krcatu Tvornicu
Vijest o prebacivanju koncerta sa Šalate u Tvornicu me zatekla. Ne zato što sam se radovao svježem zraku u kosi nasuprot mokrim plećima u uvijek vrućoj dvorani u Šubićevoj, već zato što uopće nisam znao da Foalsi dolaze u Zagreb! Band kojeg već duže slušam i koji je svojedobno imao kod nas koncert (kojeg sam, naravno, propustio) svira glazbu koja mi jako nedostaje u našim klubovima. Dobra, kvalitetna i pametna glazba za plesanje čiji ritmovi i melodije dolaze iz stvarnih instrumenata, koji se poigravaju s popom, rockom, funkyjem. Neki će reći kako je riječ o indie rocku, neki da je to new wave rock ili pak post punk. Ne znam, sviđaju mi se, volim ih, karta je kupljena i isprintana dva dana pred početak koncerta!
Jedno je sigurno: preseljenje u Tvornicu je spoj sretno-nesretnih okolnosti. Nesretnih jer očigledno nije prodano dovoljno ulaznica za Šalatu, a sretnih jer je Zagreb konačno dočekao pljusak koji se danima najavljivao. Iako živim tek petsto metara od Tvornice po mene je morao doći taksi. Za dva i pol eura (s napojnicom!) došao sam razmjerno suh do Tvornice, odmah se uputio put šanka i tri i pol eura te četiri decilitra točenog piva kasnije bilo je jasno da se za šank više ne vraćam. Lopovluk. K tome: kartice primaju za narudžbe iznad deset eura… Zbog kijameta vani nisam išao do bankomata, naravno. To svoje jadno pivo odvlačim u dvoranu, a tamo Svemirko već svira. Predgrupa koja je u stvari Marko Vuković s dvoje pratitelja svoj je vrhunac imala pred četiri godine. Domaći synth-pop sastav je bio neprepoznatljiv. Slab zvuk, loš scenski nastup s puno ispričavanja („Imamo jako malo vremena!“) i uopće glazba koja je ionako prilično potrošan synth i pop odvela u smjeru gdje ne čeka svjetlo na kraju tunela. Svemirko je daleko od svojih najboljih dana, no ono što svakako treba pohvaliti jesu bicepsi frontmena. Njegova djevojka sigurno nema „snažnije ruke nego on“, da se prisjetim malo Idola… Tko bi rekao da teretana ubija glazbu!?
Kad već nisam imao što slušati na pozornici okrenuo sam uši prema ljudima oko sebe. A i oči. Kao i toliko puta posljednjih godina – pregazilo me vrijeme. Nas starijih od četrdesetak bilo je tek ponešto, no ono što me posve osupnulo jest da sam u svom gradu, svom kvartu sreo jednu (1!) poznatu osobu. Ne znam što se događa? Jesu li vršnjakinje i vršnjaci zauvijek zamijenili zagušljive, bučne prostore s kaučima dnevnih soba ili pak lounge barova – ovisno o primanjima, bračnom statusu i starosti podmlatka?
“Stvarno ne znam gdje su naši! Pa čeka nas koncert sezone… Malo sam razočarana sa svojim prijateljima, ali super je da ima ovako puno različitih generacija i ljudi sa svih strana. Zagreb je stvarno super ljeti!”, kaže mi u prolazu Ivana K., ona jedina poznata osoba koju sam sreo. I doista, ukoliko i nije bilo naših vršnjaka, bilo je hrpe mladih ljudi sa svih strana Europe. Dao se čuti engleski u britanskoj izvedbi, srpski, slovenski, talijanski i španjolski. Francuzi su malo podbacili, no bože moj – ni ja ne bih dolazio u Zagreb kad su u sklopu europskog dijela svjetske turneje ionako najavili nekoliko koncerata u zemlji vina i roqueforta. Foalsi su upravo u Zagrebu započeli europski dio turneje, a sudeći po komešanju na pozornici od čak desetak roadija uskoro stižu i na pozornicu Tvornice. Nisam ni primijetio da je Svemirko nestao, baš kao i moje pivo… Toliko o njima.
Foalsi su originalno iz sveučilišnog grada, ni više ni manje već Oxforda. Osim brojnih učenih glava Oxford nam je u glazbenom smislu dao i blesavo simpatični bend Supergrass, ali i kultni, cerebralni Radiohead. Foalsi su se fino smjestili između ove dvije oksfordske rock krajnosti. Pametni i rasplesani – baš kako sam i napisao u uvodu. Njihova turneja zove se „Life Is Yours Tour“ na kojoj uglavnom sviraju istoimeni, sedmi već po redu studijski album objavljen pred godinu dana. Svjetla se gase, vrijeme je za odabir pozicije u dvorani. Za razliku od velike većine prisutnih biram najvišeg u publici u prostoru nekoliko metara ispred tonskog pulta i desetak metara od pozornice. To je uvijek tzv. sweet spot u glazbenom smislu. Pitate se zašto najviši tip? Iza njega uvijek ima mjesta za plesanje. A ja sam došao: plesati! Kad počne koncert ionako neću ništa vidjeti od mobitela u zraku…
Dva i pol sata kasnije dolazim doma, skidam sa sebe košulju na cvjetiće, crnu majicu ispod nje, hlače, čarape, donje rublje. Sve je potpuno mokro. Zadnji sam put ovako mokar bio prije otprilike trideset godina. Tada je još radio Lapidarij, najzagušljiviji zagrebački prostor dobrih glazbenih ritmova devedesetih. I te sam večeri nosio košulju s motivima flore… Foalsi su „razmontirali“ Tvornicu i sve nas u njoj. Većina pjesama je uistinu bila s posljednja dva albuma, ali su se prisjetili i svojih početaka. Večer za pamćenje i večer u kojoj su dečki iz Oxforda omogućili potpisniku ovih redaka da se osjeća poput ždrebca, a ne isluženog kljuseta. Uostalom, zato i služi glazba i ne zovu se oni Foals bezveze ( eng. „foal“ znači ždrijebe, op. a.)!
Djelić atmosfere 1 
Atmosfera 2 (ne mogu plesat i slikat) 
Mokro kljuse se vratilo kući. Presretno!
Izvor slika: Hrvoje Pukšec/privatna arhiva
