Ukinimo sve
Čovjeku svašta padne na pamet. Ali za razliku od onih kojima na pamet padaju vrlo opasne i štetne stvari, nama ne pada na pamet da nešto želimo ukinuti ili dokinuti nego kako uništavanje postojećeg, što je u najmanju ruku trend – nije pametno. Ovaj put u pitanju je ukidanje željezničkih linija, i k tome još: onih koje su novcem našim zajedničkim nedavno sanirane.
Može se to učiniti nekome i sasvim logičnim; eto, nije se prodalo dosta karata. Ovo s brojem prodanih karata podsjeća autore na zgodu kada su bili jedina publika na projekciji odličnog filma u renomiranoj kino-dvorani. Onaj koji o tome odlučuje, shvatio je da bi ukidanje te projekcije zbog premalenog broja prodanih karata ugrozio cijeli sustav, koji nedvojbeno počiva na odnosu davatelja i korisnika usluga. I u takvom kontekstu nama se ukidanje željezničkih linija ne čini logičnim. Nama to prije izgleda kao amputiranje ruke zbog bradavice na malom prstu.
Nadležni je ministar u svome javnom nastupu iznio zapravo dva argumenta: prvo – da se dotične linije ne isplate, i drugo – da danas ovdje više nije Austro-Ugarska. U pogledu ovoga drugoga možda je izgovorio pogrešan prilog. Možda je htio reći da ovdje još nije Austro-Ugarska? Bilo kako bilo, u Njemačkoj eto nisu primijetili da Austro-Ugarske nema pa sustav željeznica uporno izgrađuju i unapređuju, i to uporno pridonosi njihovu gospodarskom napretku, ali i dobrobiti stanovništva.
Što se tiče isplativosti rečenih linija, taj se pristup sasvim dobro uklapa u neoliberalni pogled na svijet. Grubi darvinizam funkcionira u prirodi pa zašto ne bi i u ljudskom društvu? Slabiji propadaju, a bolji opstaju i čak evoluiraju u neki viši stupanj. Po istoj toj logici u antičkoj su Sparti fizički slabiju djecu bacali sa stijene u ponor, i evoluirali su u društvo nadčovjeka u kojem krađa nije bila grijeh (čudne li podudarnosti!), a nije u njemu bilo ni pjesnika niti filozofa.
Kako smo uopće stigli od željezničke linije do društvenih pitanja? Tako što želimo podsjetiti da bitni čimbenici ljudske civilizacije nisu nešto što se smije mjeriti načelom vulgarnoga darvinizma ili profitom u najbanalnijem smislu riječi. I to bi trebalo biti jasno još od vremena antike. Primjerice, rimsko je pravo temelj suvremenih zapadnih pravnih sustava. Rimsko je carstvo naime bilo civilizacijski vrlo razvijena država, dovoljno da ostane civilizacijskom osnovom i današnje civilizacije Zapada. Osim na pravu, pravnom sustavu, civilizacijski kapaciteti te ogromne države počivali su na izgradnji cesta. Rimljani su bili izgradili oko 400 000 kilometara cesta, od kojih je više od 20% bilo popločeno kamenom. Očito, nije tu bila presudna tehnologija, a svakako ni princip neposredna profita, u smislu: hoće li nam kilometar ceste donijeti 5%, 10%, 30% ili 0% profita, ili čak gubitak?!
Pokušavamo podsjetiti da je dobra prometna povezanost neke zemlje – jedna od temeljnih tekovina civilizacije. To je jedna od onih stvari koje ne mogu i ne smiju biti mjerene direktnim financijskim profitom. Slično je sa školstvom, sa zdravstvom, s brigom za stare i nemoćne… Kultura i umjetnost danas se i prečesto gledaju samo kao opterećenje državnog proračuna, ali i to su nosivi stupovi civilizacije, opće i nacionalne, ako se o ovoj drugoj kao nezavisnoj uopće može govoriti. Je li demokracija profitabilna? Naravno da nije! Ali isto tako to ne znači da se zalažemo za to da se, primjerice, predsjednik vlade proglasi imperatorom, bez obzira na njegove možebitne prirodne predispozicije za tu vrstu uloge.
Ukidanje željezničkih linija nije samo čin nego i simptom, i to simptom fatalnoga oboljenja. Ukratko, postoje javna dobra koja se ne smiju dovesti u pitanje, posebno ne s gledišta financijske isplativosti. Država zapravo služi upravo tome. Država bi, primjerice, kao što se u povijesti već događalo, trebala organizirati sustav navodnjavanja koji bi kompenzirao negativne posljedice klimatskih promjena. Takve stvari ne može činiti pojedinac, ili grupe pojedinaca. Nasuprot tome, oni koji nas danas vode, pokušavaju štedjeti na način koji podsjeća na starinske metode liječenja puštanjem krvi. Učinci takve strategije vidljivi su u susjedstvu. Nakon trogodišnje konsolidacije putem takvih oblika štednje grčki je nacionalni dug najmanje tridesetak posto uvećan u odnosu na stanje u početku katastrofalne krize, nezaposlenost je povećana za jednu trećinu, a plaće su smanjene za 30%. Bogme, profitabilna je to štednja! Pri tom su štete u onom kvantitativno nemjerljivom području, a sasvim esencijalnom civilizacijski, daleko veće.
Padaju nam na pamet stihovi, vizionarski kako se čine, Stijepa Mijovića Kočana, objavljeni u zbirci Sedmoglasnik, valjda onih davnih sedamdesetih godina. Knjiga nam nije pri ruci pa citiramo po sjećanju:
voz vozili, zbor zborili,
a kad su se umorili,
vlak su vlekli,
figu stekli,
bedastoću pak su rekli…
