U Južnoj Koreji učitelji su pop zvijezde koje zarađuju milijune dolara

Na početku smo trećeg milenija, a i 2015. godine. Drugi je siječnja. Periferija Koprivnice. Friški tinejdžer Perica upravo je doručkovao. Jedva je dočekao kako bi namjestio svoj novi smartphone i opalio savršen selfie te tako, u inat svojem šulkolegi Luki, navukao koji lajk više nadajući se da će time prvi osvojiti Tamaru iz šestog ce.

Datum je isti, no razlika je osam sati i gotovo 9000 kilometara. Predgrađe je Changwona (Južna Koreja). Nervozna 11-godišnjakinja Soo-jin gleda u svoj smartphone i proklinje. Nedavno skinuta aplikacija PhotoMath koja bi trebala rješavati neke jednostavnije matematičke jednadžbe – ne radi. Soo-jin je ljuta, odlazi na stranice tvrtke koja je izradila aplikaciju. Soo-jin ostaje u čudu; u kontaktima piše da je sjedište tvrtke Croatia. Brzi pogled na Google Maps i djevojčica odahne. Obriše aplikaciju i promrmlja nešto u stilu: „pa naravno.“

I Perica i Soo-jin, kako ne bi bilo zabune, prosječna su djeca i žrtve globalizacije. Oboje vole Justina Biebera, McDonald’s, Facebook i televiziju. Razlika je u tome što Perica svoje slobodno vrijeme koristi dokazivanjem Luki da je Messi bolji od Ronalda, dok se mala Soo-jin prepire s prijateljicom koji joj je školski učitelj, a koji predmet – najbolji. Objema je favorit Cha Kil-yong, pomalo luckasti matematičar. I ne samo njima, već stotinama tisuća malih Južnokorejaca. Cha Kil-yong je, naime, prava pop zvijezda, iako je samo matematičar i vlasnik internet stranice za online učenje. Mali Perica, primjerice, više voli posjećivati drukčije portale.

Cha Kil-yong stvarna je osoba, dok Soo-jin simbolizira velik broj Južnokorejaca koji su, pazite sad ovo – ludi za učenjem! Njihovi roditelji – značajan broj možda – i doslovno je poludio. Jer učenje u Južnoj Koreji je IN.

Anna Fifield, novinarka The Washington Posta, nedavno je pisala upravo o ovoj temi i razgovarala sa spomenutim učiteljem matematike koji je samo na online učenicima lani zaradio nevjerojatnih osam milijuna dolara. „Ovdje se učenje isplati, a ja sam lud za matematikom“, rekao je Cha novinarki Anni Fifield.

Zašto baš Južna Koreja? Zato jer je nacija jednostavno poludjela za učenjem, a hype kreće od najmanjih nogu. Fifield piše kako se samo nakon pravog dječjeg vrtića može upisati prava osnovna škola, a nakon prave osnovne škole – prava srednja škola. To je zapravo i uvjet za upadanje na pravi fakultet. Sve to vodi do pravog posla do kojeg ne možete doći ako ste preskakali neke stepenice.

Situacija izmiče kontroli – misli tamošnja umjerenija i tradicionalnija roditeljska populacija. Objašnjavaju kako pojedini pomahnitali roditelji idu tako daleko da, kao da shoppingiraju na crni petak, hitaju u školu ne bi li djetetu osigurali mjesto u prvoj klupi. Jer se iz prve klupe najbolje prati nastava.

Popularizacija učenja dovela je do toga da sve više učenika nakon redovne nastave pohađa online učionice poput one matematičke Cha Kil-yonga. Stoga i ne čudi što je biznis s online učionicama u Južnoj Koreji na godišnjoj razini težak oko 20 milijardi dolara. Samo Chaov tečaj trenutno pohađa 300 tisuća učenika koji za 20-satna predavanja plaćaju nešto više od 200 kuna.

Južnokorejci sve podređuju što uspješnijem završetku srednjoškolskog obrazovanja i upisu na prestižne svjetske fakultete. Njihovi primarni ciljevi u svakom su slučaju američki Ivy league koledži ili njihove engleske verzije u Oxfordu i Cambridgeu. Anne Fifield piše kako mnogi roditelji priznaju da njihova djeca s redovnom nastavom ne mogu slijediti svoje školske kolege koji nakon redovne upisuju i online učionice.

Mali Perica nema takve probleme. Bio je u prosječnom vrtiću, a niti osnovnu školu nije mogao birati. Pred njim je najvjerojatnije lokalna srednja škola ili u boljem slučaju gimnazija. Prosječni Perica, upiše li fakultet, bit će i prosječni student te studirati šest do sedam godina. Prosječni roditelji prosječnog Perice zadovoljili bi se prosječnim poslom za svog sina. Bude li i tu prosječan, prije tridesete vjerojatno neće raditi baš ništa. Peričina indiferentnost prema cjeloživotnoj prosječnosti ne čudi s obzirom na to da naš obrazovni sustav ne potiče kompetentnost, već je sam sebi svrha.