Studiranje uz pelene i bočice

Na prvi pogled, oni se ni po čemu ne razlikuju od većine studenata. Redovito dolaze na predavanja. Pišu seminarske radove. Prezentiraju ih. Uče za ispite. Izlaze na rokove. No, za razliku od drugih studenata, po završetku predavanja i drugih obveza na fakultetu, njihovom radnom danu nije kraj. Tek ih kod kuće čeka pravi posao. Onaj koji ima prioritet nad svim ostalim. On podrazumijeva pisanje novih zadaća, vožnje na treninge, mijenjanje pelena, spremanje bočica s mlijekom, uspavljivanje…

Njihov dan počinje u zoru, završava u kasnim noćnim satima. Isplanirana im je svaka minuta u danu. Oni nisu bilo kakvi studenti. Oni su studenti-roditelji.

Na Medijskom sveučilištu ima ih petnaestak. Broj jedan tata među njima svakako je Karim Jarnjak, izvanredni student druge godine medijskog dizajna i ponosni otac čak petero mališana. Iako redovno ispunjava sve svoje studentske obveze i rijetko kad izostaje s predavanja, Eugen (14), Nika (8), Marta (5), Patrik (6) i Rafael (1) prioritet su u njegovu životu.

Tri sata sna

– Prvo je troje djece iz moga prvog braka, žive s majkom, a sa mnom su svaki drugi vikend i dva puta tjedno. No, znamo se viđati i češće. Vremena za djecu nikad nije dovoljno, ali se trudimo da ono vrijeme koje provodimo zajedno bude kvalitetno – otkriva nam Karim. Osim što se školuje i odgaja svoje mališane, Karim k tome još i radi. Priznaje kako mu radni dan zna biti fizički vrlo naporan i iscrpljujuć, no odličan program na faksu, kao i odabir profesora od kojih može puno naučiti, kaže, motivacija su koja mu daje snage da ustraje.

– Vele Japanci da s četiri prolaziš, a s pet padaš, misleći pritom na sate spavanja. Držim se toga japanskog pravila, nekad spuštam i na tri kad zagusti, a seminari i učenje su obično rezervirani za vrijeme kad klinci odu na spavanje – kaže Karim. Ono malo slobodnog vremena koje pronađe u gustom rasporedu posvećeno je upravo klincima. Koriste ga za odlaske u prirodu, na sportska događanja, izlete…

Sličnu priču slušamo i od Silvije Novosel, izvanredne studentice druge godine novinarstva i majke trogodišnjeg Luke. Silvia živi u Križevcima, radi u Zagrebu, a studira u Koprivnici. Kad nije na nekoj od spomenute tri lokacije, naći ćete ju na putovima koji ih spajaju.

Podrška obitelji

– Nastojim svaki slobodni trenutak provoditi s obitelji i uvijek mi se čini da je to premalo. Puno vremena provodim na pruzi i cesti, puno trošim na putovanje, ali to ne mogu promijeniti. Hrvatske željeznice pri tom mi kompliciraju život, vlakovi strašno kasne pa je ponekad nemoguće stići od posla do faksa prije nego li predavanje završi. Osim toga, nastojim stići kući prije nego što Luka pođe na spavanje kako ne bi jedini trenutak u danu kada se vidimo bio njegov odlazak u vrtić – kaže Silvia koja, inače radi kao novinarka i scenarista. Na posao koji uglavnom podrazumijeva rad u studiju nedavno se i prebacila upravo zato da bi lakše uskladila sve svoje obveze. Terenski posao na koji je navikla radeći prethodno televizijske reportaže silno joj nedostaje pa se nada kako će mu se jednoga dana opet vratiti. Kad je riječ o obiteljskim obvezama, Silvia otkriva kako joj najviše nedostaje kuhanje, dok muški dio kućanstva još uvijek nastoji uvjeriti kako za druge kućanske poslove, poput glačanja ili čišćenja, nije nužno potrebna ženska ruka.

– Po tom smo pitanju još uvijek  na uvjeravanju – uz smijeh priznaje Silvia koja, baš poput super-tate Karima, učenje i domaće zadaće, kojima druga godina studija obiluje, odrađuje u kasnim noćnim satima dok Luka spava.

Unatoč  iscrpljujućem tempu i danima u kojima je svaka minuta isplanirana i ispunjena, ni Karim ni Silvia niti u jednom trenutku nisu požalili zbog upisivanja studija, niti su pomišljali na odustajanje.

– Smatram da ću završenim studijem olakšati život sebi, a samim time i klincima. Moram naglasiti kako mi je u svemu ovome supruga velika podrška, bez nje moje studiranje ne bi ni bilo moguće – priznaje Karim. Grižnja savjesti zbog malo vremena provedenog s obitelji ili nemogućnosti dolaska na sva predavanja na fakultetu ipak padaju u drugi plan kad se u obzir uzmu prednosti koje sa sobom donosi završetak studija.

– Ni u najvećoj gužvi, recimo ovog ljeta kad sam spremala sedam ispita istovremeno, nisam požalila što sam upisala studij. Imam repove iz prošlosti, nezavršeni a odslušani studij, i ovo doživljavam kao priliku da ispravim grešku. Jer toliko sam puta u ovih osam godina, koliko sam “honorarac” na HTV-u, čula onu “šteta što nemaš diplomu” – zaključuje Silvia.