PUT U NEPOZNATO

Foto: Wizi

Kada sam prije tri godine upisivao fakultet, Koprivnica mi je „uletjela“ kao nenadani odabir. I
tako sam se našao u gradu i regiji koje nisam poznavao, bez prethodnog iskustva života izvan
rodnog mjesta. Moj prvi susret s Koprivnicom bio je na dan upisa. Izašao sam iz vlaka i grad
mi se odmah učinio malen, ali simpatičan. Sve je djelovalo pitomo, čak pomalo šarmantno.
Upisi su prošli bez problema, a ja sam se vratio kući u Dalmaciju. Nakon ljeta, stiglo je
vrijeme za selidbu u novi grad. Krajem rujna ponovno sam došao u Koprivnicu. Dočekalo me
kišno vrijeme, sivo nebo i tmurna atmosfera – potpuno drukčiji dojam od onog ljetnog. Bio je
to prvi pravi susret s onim što će postati moj svakodnevni život. U početku mi je sve bilo
zanimljivo. Koprivnica je bila drukčija od mog rodnog mjesta u Dalmaciji i ta razlika mi je
djelovala uzbudljivo. No, taj prvi entuzijazam polako je počeo blijedjeti.

A onda je došao i taj dan, prvi dan fakulteta. Jutro je bilo kišno, tmurno, a uvodno predavanje
zakazano za 15 sati. Spremio sam se, obukao jaknu i krenuo prema faksu. Baš tada sunce je
odlučilo „proviriti“ i upeklo je kao da je srpanj. Dok sam stigao, bio sam doslovno kao
tetrapak ukiseljenog mlijeka .
Prvi susret s kolegama ostat će mi zauvijek u pamćenju. Došao sam u dvoranu 10 minuta
ranije, prišao kolegi, a on me pitao: „Odakle si ti?“
Kad sam odgovorio da sam iz Dalmacije, samo je rekao: „Aha, ja sam mislio da će biti više
Zagrepčana.“ Pogledao sam ga, nasmijao se i sjeo.
Taj dan sam upoznao još nekoliko kolega. Kada bih rekao da sam iz Dalmacije, svi su
komentirali: „Aeee, aeee“, kao da ne znaju što bi drugo rekli.
Bilo je to moje prvo iskustvo s mojim novim kolegama. Sljedeći dani bili su tmurni, loše
vrijeme je pogoršalo ionako loše raspoloženje. Kolegama je trebalo vremena da mi se otvore.
S nekima sam se sprijateljio, s nekima baš i nisam. Neka predavanja bila su mi zanimljiva,
neka baš i ne. Jako simpatično mi je bilo njihovo narječje – neke nisam mogao razumjeti, a ni
oni mene nisu baš razumjeli. U šali su me počeli učiti kajkavski koji nikako nisam mogao
pravilno izgovoriti. Tako je izgledalo moje prvo vrijeme na faksu i prvi dani s novim
kolegama.

Studij novinarstva je u određenoj mjeri ispunio moja očekivanja. Kolege i odnosi s njima nisu
baš bili sjajni, ali rekao bih sam sebi: “Što je tu je”, i nastavio dalje. Iako sam se često
propitivao “Što meni ovo treba?”, na kraju bih ipak ostao i nastavio studirati. Kako sam se
počeo upoznavati s gradom i ljudima u njemu, primijetio sam potpuno drugačiji mentalitet.
Ljudi ti ovdje samo mahnu ako te vide na ulici, dok su u Dalmaciji ljudi otvoreniji, glasniji,
stanu s tobom, popričaju. Ovdje to nije slučaj. U malom gradu sam se snašao dobro. Nije mi
smetala veličina grada, ali mi je nedostajao barem nekakav oblik društvenog život. Osim
nekoliko kolega s faksa s kojima sam bio dobar, nisam pronašao društvo s kojim bih provodio
vikende. Vrh mog društvenog života postao je Kaufland, a popodneva provedena između
polica s paštom i začinima postala su središte mog društvenog života. Večeri sam provodio

gledajući emisije produkcije Balkan info. Kasnije sam znao otići i u restorane na ručak. Tamo
sam upoznao i onu svijetlu stranu Koprivnice – ljubaznost konobara, radnika u restoranima i,
naravno, odličnu domaću kuhinju. Ono što mi je najviše nedostajalo iz Dalmacije bilo je, bez
konkurencije, vrijeme i morski zrak, osobito ljeti, kada se u Koprivnici asfalt užari, a nema ni
traga osvježenju. Ljeta su ovdje posebna. Svi odu doma, povremeno dođu na ispite, a ja
ostajem. Kao srdela se pržim u stanu od 30 kvadrata, čekajući sredinu ljeta kako bih riješio
ispite i otišao doma. Svoje iskustvo dijeli i drugi student, koji također dolazi iz udaljenog
kraja Hrvatske, iz Senja:
„Moje iskustvo studiranja je uglavnom pozitivno. Dolazim inače iz male sredine pa mi
Koprivnica kao grad nije predstavljala problem prilikom preseljenja. Što se tiče studiranja,
sada sam na drugoj godini fakulteta i zadovoljan sam programom, iskustvom, profesorima i
mojim dosadašnjim uspjehom. Stekao sam nova poznanstva i prijateljstva sa studentima,
veselim se daljnjem studiranju i nadam se uspješnom prelasku u treću akademsku godinu.“
Ovo iskustvo pokazuje kako su se neki studenti jako dobro prilagodili Koprivnici i životu u
njoj, što zapravo potvrđuje da svatko ima svoje poglede i doživljaje. Na kraju, sve se svodi na
to kako se kome „poslože zvijezde“.
Kako je vrijeme prolazilo, sve sam se više navikavao na ovaj grad i novu sredinu. Boravak u
Koprivnici me promijenio. Naučio sam se osloniti na sebe, organizirati si život, živjeti sam.
Upoznao sam ljude kakve u svojoj sredini nikada ne bih imao prilike upoznati. Toliko sam
dugo ovdje da danas, kada dođem kući, imam osjećaj kao da sam u gostima, a ne doma. Sve u
svemu, zadovoljan sam svojim dosadašnjim životom u Koprivnici. Možda mi život ovdje nije
pružio sve što sam očekivao, ali mi je dao upravo ono što mi je trebalo – priliku da sazrijem,
da učim i upoznam sebe.