Posjet knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ Koprivnica

Foto: ICFC

Bio je četvrtak poslijepodne, malo iza 15 sati. Sunce je bilo na vrhuncu svoje moći. Na osunčanoj strani koprivničkog korza, nasuprot poluhladovitog gradskog parka, smjestila se Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“. Nakon niza seljenja po raznim gradskim lokacijama, knjižnica je 1981. smještena u neoklasicističku zgradu iz 1865. godine na Zrinskom trgu u kojoj se nalazi i danas.

Dok sam polagano prilazio zgradi, isparavajuća vrućina s gradskog asfalta pobudila je u meni želju za sladoledom koju sam dobio gledajući vanilijinu boju knjižnice. Misao sam smetnuo s uma i ušao u ulaz knjižnice koji je s jedne strane vodio prema kinu Velebit, a s druge u predvorje knjižnice. Ušao sam u predvorje.

Morao sam donijeti odluku – penjati se stepenicama ili ući u prizemni odjel knjižnice? Budući da se bojim visina, odabrao sam prizemlje. Dobra odluka. Prostorija u koju sam zakoračio naizgled mi se činila vrlo malenom zbog niskog stropa, pa sam se u jednom trenutku osjećao višim nego što jesam. Nakon nekoliko koraka ponovno sam se vratio u svoju veličinu. Mogao sam pogledom obuhvatiti više prizora, a i strop je dobivao više visine.

Napokon sam ugledao ljudsko biće. Bila je to žena koja je razgovarala s knjižničarom Darkom kojega ću tek upoznati. Darko je odmah primijetio moju izgubljenost i shvatio da mi treba pomoć. Naglo je prekinuo razgovor sa ženom i upitao me kako mi može pomoći. U kratkim rečenicama objasnio sam mu razlog svojeg posjeta knjižnici i zatražio pomoć oko reportaže. Darko mi se činio pomalo autoritativan, ali i kao čovjek od povjerenja.

Naš je razgovor završio Darkovim pogledom prema drugome kraju prostorije u kojem je sjedila knjižničarka Snježana. Prema meni je dopro simpatičan pogled Snježane koja mi je neverbalno signalizirala da joj priđem. Dok sam koračao prema drugome kraju prostorije, pogledi su mi lutali lijevo-desno. S lijeve strane primijetio sam maketu TEDx-a. Kroz glavu su mi prolazili svi zanimljivi videi koje sam gledao na njihovu YouTube kanalu, a dok sam se prisjećao svih kul TEDx konferencija, došla mi je misao da bih se i ja mogao prijaviti na jednu od njih i pričati o ne znam ni ja čemu. Nasmijao sam se u sebi. S desne strane mogao sam vidjeti labirint načinjen od domaćih i stranih naslova beletrističke literature, poslaganih i obojenih u heripoterovskom stilu trgovina štapića i ostalih magičnih stvarčica.

Iako je imala pune ruke posla, knjižničarka Snježana zainteresirano je odgovarala na moja pitanja i predala mi djela Frana Galovića, kako sam je zamolio. Fran Galović, po kojem knjižnica nosi ime, hrvatski je književnik modernističkog lirskog diskursa. Frajer koji je pisao na štokavskom i kajkavskom. Jedan je od najznačajnijih pjesnika hrvatske dijalektalne poezije, a pisao je i drame, pripovijetke, eseje, kritike i članke. Njegov književni opus stavlja ga u sam vrh hrvatske moderne književnosti.

Doduše, do tada nisam čitao Galovića, izuzev jednog predavanja na prošlom fakultetu iz kolegija Hrvatska moderna, kada me profesorica prozvala i rekla da naglas pročitam jednu od njegovih pjesama. Pjesma je bila na kajkavskom jeziku i gotovo sam siguran da je profesorica namjerno odabrala baš tu, znajući da se u tom narječju ne snalazim. Nije me voljela jer nisam bio redovit na njezinim predavanjima. Nema veze. Ovaj put uhvatio sam se pjesama napisanih na mome, štokavskom narječju. Motivi kojima se Fran Galović koristio u pisanju na standardnom jeziku ponešto se razlikuju od onih u kajkavskom narječju. Opet sam se zatekao u situaciji čitanja Galovića na njegovom narječju. Pošteno. Tematika i simbolika kajkavskih pjesama odnosi se na njegov kraj, kraj Peteranca i Koprivnice.

Čitanje sam prekinuo naglim pitanjem knjižničarki Snježani:

– Koje novije djelo najbolje opisuje ovaj podravski kraj? – upitao sam je neočekivano.

Snježanu sam zatekao pitanjem i dok je razmišljala, pogled je prebacila prema Darku, koji je tada ustao sa svoje stolice.

– Vošicki, Marko Gregur – odgovorio je samopouzdano, poput osnovnoškolca koji mora znati tablicu množenja u pola dva ujutro.

– A kakav je to mentalitet podravskog kraja? – zanimalo me što će Darko reći.

– Jalni su – s podsmijehom je odgovorio, a nakon toga nasmijali smo se Snježana, Darko i ja.

Svima nam je bio poznat taj osjećaj mentalitetskog kroja malih sredina. Nakon toga, Darko se vratio na svoje mjesto čuvara knjižnice, a Snježana je morala otići na kat nastaviti s poslom. Kad je naš razgovor završio, u prostoriju je ušla nova posjetiteljica knjižnice, koja se potpuno izgubila u labirintu knjiga i više je nisam vidio. Krenuo sam i ja prema tom labirintu visokih polica. No, shvatio sam da nije vrijeme za to. Osjetio sam ponovno veliku potrebu za sladoledom od vanilije.

Na izlazu sam se još jednom zahvalio Darku na pomoći, a on mi je zaželio sreću s reportažom. Dok sam izlazio iz knjižnice na vrući gradski korzo, shvatio sam da fokus ove moje reportaže ne bi trebao biti ni veliki Fran Galović, ni primjer neoklasicističke arhitekture o kojoj ne znam ništa, niti broj korisnika, niti ono prozaično pitanje čitaju li više žene ili muškarci, već zaposlenici ove knjižnice. Oni su most između korisnika i knjiga koje će tek čitati. Pomažu studentima u pisanju reportaža, seminarskih radova i kojekakvih studentskih nebuloznih pitanja.

Snježana i Darko su kontrast karaktera, a usudio bih se reći i ukusa u književnosti. Ne znam, pretpostavljam samo. Jedno drugo nadopunjuju u obavljanju svoga posla. Svakoj knjižnici potrebni su Snježana i Darko!