Što je sramoćenje, a što sramota?

Od početka je bilo jasno da kaznena odgovornost za djelo sramoćenja neće zaživjeti. Bilo je samo potrebno pojavljivanje prve (nepravomoćne) presude da se javnost (na koju se poziva sud) digne na noge. Riječ je o neprihvatljivom i potpuno pogrešnom pristupu Kaznenom zakonu, koji omogućuje velikim ribama da se okruže i zaštite odvjetničkim tužbama, protjeraju istraživačko novinarstvo u ludnicu, a sud proglase meritornim interpretom interesa javnosti. Zaboravilo se da javnost, nažalost ili na sreću, nije pjesma koju bi suci najbolje ili možda ispravno interpretirali.

Moja se generacija sjeća verbalnog delikta. Bedževe s brojem 133 nosili smo uvjereni da nam treba drugo i drugačije društveno uređenje, da nam treba uljuđena zajednica ljudi koja će oslobađati u čovjeku sve njegove kreativne snage bez obzira je li riječ o kulturi, poslovanju, znanosti, politici ili bilo kojem drugom segmentu društvenog života.

Ni slutiti nismo mogli da bi sloboda za koju smo se (verbalno) zalagali mogla uroditi nekim novim oblicima verbalnog delikta. I to strašnijim od nekadašnjih vrijeđanja jednoumlja. Oblikovali smo zajednicu u kojoj nije važna istina, nego je važna interpretacija suda; nije važno istraživanje, zaključci ili pitanja koja to istraživanje donosi, nego formulacija koja se može interpretirati kao ‘sramoćenje’ okruženoga ‘stručnjacima za pronalaženje formulacija o sramoćenju’.

Svaku stvar treba procjenjivati po mogućim rezultatima, po mogućnostima iskrivljenog odčitavanja, po konzekvencama do kojih dovodi. Kako je sa svim tako je isto i s aktualno važećim člancima zakona koji omogućuje bilo kome tko ima snažno odvjetničko zaleđe ušutkati bilo kojeg novinara i time nanijeti nepopravljivu štetu oblikovanju javnosti.

Pritom su neki detalji kafkijanski paradoksalni: Ako sudac naime može prigovoriti novinaru da se duže vrijeme bavi jednim problemom (primjerice jednom tvrtkom) onda to može značiti samo jedno – istraživačko novinarstvo nije dobrodošlo u zemlji u kojoj su najveći i najpoznatiji patenti: pretvorbena pljačka i korupcija, nepotizam i najrazličitiji oblici ortačkih povezivanja. U državi u kojoj je preko noći niknulo dvjestotinjak milijardera nije dobrodošlo istraživanje koje traje duže od jedne noći. U državi u kojoj se uzduž i poprijeko prepisuje (od diplomskih radnji do političkih programa) ozbiljno novinarsko istraživanje je – uvreda za javnost.

Ako je istina da je sud uspio povezati ‘nepoznat’ i ‘neopravdan razlog’, onda bi cjelokupno sudstvo, ukoliko ne reagira, trebalo poslati na ispit iz uvoda u logiku ili barem na tečaj zdravorazumskog  mišljenja.

Kad bi javnost bila isključivo stvar procjene sudaca, onda bi svaki koruptivni potez unutar sudske hijerarhije bio strahovitom preprekom uspostavljanju javnosti (kojoj bi sudstvo trebalo služiti). Dovoljno bi primjerice bilo da sudac suda nižeg ranga želi promaknuće, pa da u kalkulacijama interesa strada upravo onaj koji se zalaže za javnost kojoj i taj sudac treba služiti.

Možda je pravo vrijeme upitati se: Što je sramota. Prvo što čovjeku pada na pamet rečenica je kojom su nas učili otvorenosti i znatiželji: Nije sramota ne znati, nego je sramota ne pitati. Kako u svemu tako i u pitanjima verbalnog delikta: ako politika ne zna, neka osluhne javnost koja ovih dana pregrijano bruji o sramotnoj (nepravomoćnoj) presudi. Ako presuda i jeste u skladu sa zakonom (a i to je strašno klimavo i nakalemljeno) onda zakon treba mijenjati. Presuda sigurno nije u skladu sa slobodom javnoga govora, s načelima uspostavljanja demokracije, s uljuđenom zajednicom o kojoj smo maštali svojevremeno mi, živi transparenti s prekriženim brojem 133 na bedžu.