Slova kao muzejski eksponati
Na seminarima vezanim uz novinske žanrove studenti se uglavnom čude intervjuima, člancima, pa i reportažama iz prestižnih hrvatskih tiskovina starim tri i više desetljeća. Svi ti tekstovi imaju, naime, nešto zajedničko: voluminozni su, od sedam-osam pa do čak dvadesetak nama sada lakše mjerljivih kompjutorskih kartica (dvije do čak pet tisuća riječi!), a i prilično siromašni fotografijama i ostalim slikovnim prilozima, čak i uz vrlo malo podnaslova i leadova. Sve su to, jednom riječju, prave crno-bijele plahte posute slovima, za koje vam se čini da bi trebali uzeti godišnji odmor da ih temeljito iščitate. Tadašnji Start, Danas, Oko, Izbor i revijalni Vjesnik današnjem čitatelju po obilju slova više sliče kakvom romanu negoli tjednoj ili dvotjednoj tiskovini. A te su tiskovine u usporedbi plaća bile bitno jeftinije od današnjeg revijalnog tiska. Ne treba ni napominjati da su i naklade toga sivila bile tri-četiri puta veće nego što je to slučaj kod njihovih današnjih medijskih ekvivalenata.
Redovno je pitanje koje naši studenti postavljaju je li itko čitao tolike litanije, i tako gotovo iz dana u dan? Odgovor ih još više iznenađuje. Čitao ih je, čitao, itekako! Mnogima je to bio nezamjenjivi dnevni ritual ili posebni užitak u dane vikenda. Novinskih je čitatelja bilo puno više nego što ih je u naše vrijeme, zapravo i u puna dva desetljeća unazad, otkad se i na hrvatskim prostorima udomaćio kompjutorizirani i digitalizirani tisak na višebojnim rotacijama.
Danas se tiskovine, neovisno o njihovoj kvaliteti i dizajnu, više ne čitaju. One se gledaju. Čita se tek naslov i ono što je otisnuto većim i boldiranim slovima. Za neke teme koje čitatelja posebno interesiraju mahom koriste se metode tzv. dijagonalnog čitanja. Budući da se slova tretiraju kao muzejski eksponati, gledaju se fotografije, ponekad i grafičke obrade u obliku tablica, dijagrama i „tortica“. Zamaranje je potencijalnog čitatelja, dakle, strogo zabranjeno! Desetljećima ranije svako je slovo imalo u uredničkim rukama prednost nad svakom fotografijom. Tekst je smatran nedodirljivim smislom novinarstva, svakovrsne ilustracije tek njegovom poželjnom dekoracijom.
Temeljiti odmak od slova prema fotografiji posljedica je proboja i ubrzane komercijalizacije svemoguće televizije, već poduže i internetskih portala. Čitatelj bježi od svega što bi ga moglo zaokupiti, samim tim i zamoriti. Život mu je ionako prekompliciran, nema dovoljno slobodnog vremena, a od izbijanja dosad najduže i najdublje gospodarske krize ni novca. A odlazak na kiosk i vađenje sedam, 10, 15 ili 30 kuna pravi je mali socijalni referendum. Kruh, mlijeko, deset deka parizera i vrećica kave obično imaju ozbiljnu prevagu u odnosu na ulaganje istog tog novca u listanje kakve raskošnije tiskovine. Neki će portal ionako prepisati ono najvažnije što je tu otkriveno i otisnuto!
Televizičnost, koliko je dobra zbog daljnje demokratizacije javnoga prostora, toliko i sustavno ubija čitanje. Potonje postaje manira staromodnih medijskih konzumenata, zacijelo i dokaz njihove „neizliječenosti“. Tako se i na taj eksplicitni način dokazuje prastara poslovica da slika govori više od tisuću riječi. Znali su to, doduše, i urednici i novinari koji su ipak radije nudili plahtaste tektove, ali u tim godinama je izrada tiskovina s puno kolora na kvalitetnom papiru bila odviše skupa i tehnološki zahtjevna da bi se na njoj moglo solidnije zarađivati, što znači da je i plafon neisplativosti tiskanja bio izrazito visok.
Najbolji je primjer takve poslovne logike još 1970-ih godine bio prestanak izlaženja ilustriranog lista za mlade Plavi vjesnik, odnosno početkom 1990-ih luksuzne revije Start. Njihova naklada nikad nije bila ni blizu dna, ali je kuća Vjesnik bila prisiljena odreći se proizvoda koji su postajali preskupi za pripremu i tiskanje. Danas bi vlasnici pojedinih revija poput fanatiziranih hodočasnika na postajama Kristove kalvarije klečali na koljenima da bi dosegli naklade s kojom su zabavni Plavac ili erotizirani Start otišli na smetlište. I neće ih dočekati. Zašto i bi, kad takve sadržaje u audio-video formi mogu besplatno i u neograničenim količinama pratiti na televizoru i zaslonu svoga računala.
