Razgovor s Vojkanom Jocićem, poznatim koprivničkim saksofonistom: U Hrvatskoj moraš podići kredit da snimiš album

Vojkan Jocić jedan je od najcjenjenijih hrvatskih saksofonista. Dobitnik nagrade Porin za najbolju jazz-skladbu 2011. godine (sa sastavom Borna Šercar’s Jazziana Croatica) te suradnik brojnih domaćih i stranih zvijezda s nama je razgovarao o svojim počecima, planovima za budućnost te stanju i perspektivi jazz-glazbe u Hrvatskoj.

Zašto saksofon?

Moja želja kao djeteta bila je da sviram gitaru, a moji roditelji nisu bili dovoljno utjecajni i nisu me upisali na gitaru, pa sam spao pod ove deficitarne instrumente, a tu je u to doba spadala i harmonika. Na harmonici sam proveo oko dvije godine i onda sam se ispisao iz glazbene škole jer mi to ustvari nije bilo toliko privlačno. U pauzi od oko pet godina svirao sam sintesajzer. Kad je došlo do upisa u srednju školu, postojala je varijanta da upišem puhačke instrumente, kontrabas, solo pjevanje… S obzirom na to da je profesor koji mi je predavao u varaždinskoj srednjoj školi igrom slučaja bio Koprivničanac, sugerirao mi je da upišem saksofon. To je u to doba bio popularan instrument i tako sam se odlučio.

Kako ste završili na akademiji u Grazu?

Moram zahvaliti svom profesoru Davorinu Premcu Diksiju, koji mi je predavao u Varaždinu, zbog kojeg sam ja i počeo svirati saksofon. Kad sam završio srednju, upitao me zašto ne bih u Austriju. Otišao sam položiti prijamni – i uspio sam. Hvala profesoru! Meni je to bio lifetime experience i volio bih ponovno otići negdje u inozemstvo.

Kako ste se probili na sceni?

Desetak godina bio sam u Austriji i onda se vratio tu. Moraš se fokusirati na Zagreb jer je kod nas sve vezano uza Zagreb. Ako završiš neku glazbenu akademiju i ako želiš raditi na sceni, moraš otići u Zagreb. I trebaš biti strpljiv. Nažalost, ne ide to preko noći i moraš se potruditi da nekako uspiješ. Ja bih volio ostati u Austriji, no sistem na Zapadu je „Tebe danas nema, sutra je netko drugi“. To se dešava i tu kod nas.

Mislite li da je jazz-glazba podcijenjena u Hrvatskoj?

Ne samo jazz-glazba i ne samo u Hrvatskoj, ali definitivno je podcijenjena. Generalni problem jazz-glazbe na ovim prostorima jest tradicija i kultura koju mi nemamo. Mi smo, za razliku od Amerikanaca od kojih potječe jazz-glazba, narod koji nije odrastao na gospel i blues-glazbi. Jazz-glazba ustvari je njihova narodna glazba i oni su je oduvijek željeli dovesti na jedan intelektualni i akademski nivo, što su i uspjeli. Imaju kvalitetne fakultete poput Berkeleyja, Juilliarda, Manhattan School of Music, UCLA… Na ovim prostorima – u Hrvatskoj i regiji – još je uvijek u razvoju, a općenito se jazz-glazba malo sluša. Možda ljudi percipiraju jazz kao nešto što su ih nastavnici učili u školi, no jazz je širok pojam.

Postoji li način da se jazz približi široj publici?

Zasigurno postoji. Jazz nije Louis Armstrong, ili Miles Davis, ili Charles Parker, nego jazz danas koketira s ostalim glazbenim stilovima. Lady Gaga snimila je duet s Tonyjem Bennettom, a Amy Winehouse neke jazz-standarde… Danas je jazz-glazba otišla u modernijem smjeru. U osamdesetima su jazz-glazbenici koketirali s hip-hopom. Postoje novi žanrovi – new jazz i jazz bossa.

Daju li hrvatski mediji dovoljno prostora jazz-glazbi?

Općenito se daje malo prostora za kulturu, i to ne samo za glazbu ili jazz. Premalo je medijskog prostora iako postoje portali koji pišu o tome – muzika.hr, Ravno do dna, SoundGuardian.

Gdje ste u Hrvatskoj naišli na najbolji feedback publike?

To sve ovisi. Dođeš u Varaždin i onda imaš super feedback. Dođeš jednom u Čakovec i onda nemaš feedback, a kad dođeš drugi put – onda imaš. Ovisi o tome s kojim projektom dolaziš, koji je dan i kakvo je vrijeme. U principu nema pravila. Zagreb je zasigurno najjače mjesto zato što je centar i metropola. Mi lokalci kažemo da je Zagreb država za sebe, što i je. Tamo su svakodnevna zbivanja i ja znam barem tri mjesta u kojima tjedno možeš čuti jazz, a da to nije Lisinski.

U Lisinskom nastupa Nives Celzijus…

Da, da, u redu je. I treba. Ja sam za i skidam joj kapu. Ona je uspjela isfurati svoj film. Svaka joj čast.

Koliko vam znači nagrada Porin za najbolju jazz-skladbu?

Nagrada Porin? Ništa. (smijeh) Ne, šalim se. To je priznanje kao što je u Americi Grammy.

Da, ali Porin je pao na niske grane…

Je, Porin je dno u zadnje vrijeme. Ja sam bio u nekoliko kombinacija na Porinu. Između ostalog, bio sam s Miroslavom Evačićem 2006. u Makarskoj. Tada je on dobio nagradu za najboljega novog izvođača. To je bilo super jer su svi žanrovi bili u istom paketu. Nisu se radile razlike poput „Ovo je popularna, ovo je narodna, a ovo zabavna glazba“. Onda su to prije dvije godine odvojili i ove su nas godine opet pozvali na Porin. Međutim, nismo se mogli odazvati. Klasična i jazz-glazba odvojena je od popularne glazbe. Moje mišljenje je da bi to trebali vratiti.

Nastupili ste na mnogobrojnim festivalima. Koji nastup biste izdvojili kao najdraži?

Interesantno je bilo na festivalu na UCLA-u. Tamo publika malo drukčije reagira nego ovdje i zasigurno je drugačije educirana. Možeš doći u shopping-centar i čuti jazz. Možda čak interesantniji nastup bio je u Austinu, u Teksasu, na festivalu South by Southwest, jednom od popularnijih američkih festivala. Tamo se okuplja više od 1.200 izvođača i dolaze poznata imena – Depeche Mode, Prince, Jovanotti… Mi smo svirali kao jedini predstavnici regije. Na kraju smo imali standing ovation, pa zaključiš da ipak ima smisla to što radiš u životu.

Za nastup na South by Southwest izabrani se između 20.000 tisuća izvođača. Je li vam to bila odskočna daska u karijeri?

Da, dobio sam kožnu jaknu i poderane hlače. (smijeh) U Americi se sve vrti oko biznisa. Dođeš i daš svoju karticu: „Hi, how are you doing? If you need something from me…“ Tako pokušavaš sklopiti neki posao, ali mislim da je ipak najinteresantnije da budeš tamo. Ne možeš očekivati da će zvati baš tebe. Takvih tamo ima na lopate, i to u svim žanrovima.

S kojim glazbenicima vam je bilo posebno drago surađivati?

Jedna od najdražih suradnji mi je bila s Josipom Lisac. S njom smo imali koncert i nadam se da ćemo opet imati. Kad dođeš kod nje, možeš čuti glazbu od free avangarde do bossa nove i sambe. Svidio mi se nastup s Gabi Novak kad smo išli na All Stars jazz-festival u Beograd. Što se tiče internacionalnih izvođača, imao sam priliku, s obzirom na to da sam član HRT-ovog jazz-orkestra Big Bang, svirati s Christianom McBrideom, jednim od vodećih svjetskih kontrabasista. Imaš priliku svirati njegovu glazbu, improvizirati i družiti se s njim. To ti jako imponira.

Kakvu glazbu privatno slušate?

Slušam stvarno sve od popa, rocka, alternative, metala, death metala… Narodnjake – ne.

Može li se živjeti od glazbe u Hrvatskoj?

Nema šanse. Matija Dedić jedini je koji u Hrvatskoj živi od glazbe.

Radite li još neki posao?

Da, profesor sam u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi u Koprivnici. Kad bih se bavio samo glazbom, morao bih ići na kompromise. Možda biste me viđali na sprovodima. A to sam ostavio za zadnju opciju.

Kakva je zainteresiranost Kaprivničanaca za glazbenu školu?

Glazbena škola u Koprivnici postala je samostalna 2006. Ja sam se zaposlio 2009. i mogu reći da je u mojoj klasi, dakle što se tiče saksofona, interes porastao za 100 posto. Ako sam ih imao pet na početku, sad ih imam 15. Interes postoji. Otvorili su se neki novi odjeli, poput gudačkog odjela. Imamo dvije područne škole – Virje i Đurđevac. Imamo i srednjoškolsko obrazovanje. Ono što nama nedostaje jest tradicija jer smo donedavno bili vezani uz Varaždin.

Što mislite o 2Cellos?

Oni su odlični i sve im se poklopilo. Izvrsni su klasičari. Poznajem obojicu, tako da sam imao prilike čuti neke njihove materijale još prije nego što su postali poznati. Izdali su obradu Michaela Jacksona u vrijeme kad je Michael Jackson umro i izvrsno su pogodili. Odlični su muzičari i dobro rade biznis.