Dobitnik Porina Dalibor Grubačević: “U medijima prevladava glazbeni kič, a za Severinu nikada ne bih radio”

Osim velikih novinarskih imena koja redovito posjećuju studente Sveučilišta Sjever u Koprivnici, u posjet nam je ovih dana stigao i jedan od ”čarobnjaka” filmske glazbe u hrvatskoj –  Dalibor Grubačević.

Svoje prve note počeo je pisati još kao dječak, a danas, vjerniji glazbi no ikada, dokazuje ne samo da roditelji nisu bili u pravu tjerajući ga na fakultet sociologije smatrajući da od glazbe neće moći živjeti, već i da neke stvari zaista ne možeš kupiti novcem, a to je nevjerojatan talenat koji posjeduje.

Iako je filmska industrija u Hrvatskoj već davno prošla svoje ”zlatno doba”, Grubačević u svoje ”zlatno doba” tek ulazi i to noseći zavidnu titulu jednog od najboljih hrvatskih autora, izvođača i glazbenog producenta filmske i klasične glazbe, ali i kao dobitnik Porina, najuglednije diskografske nagrade u Hrvatskoj, u kategoriji za najbolji album originalne glazbe za kazalište, film i/ili TV.  Može li se i u hrvatskoj živjeti od skladanja filmske i klasične glazbe, što misli o hrvatskim medijima, hrvatskim fimovima, s kim je surađivao i s kim nikada ne bi pristao na suradnju – na ta i brojna druga pitanja dobili su odgovor u svom prvom ”profi” intervjuu, mladi novinari Sveučilišta Sjever u Koprivnici.

PRESSEDAN: Koje medije u Hrvatskoj pratite i što mislite o njihovom sadržaju?

Pratim gotovo sve medije u Hrvatskoj. Tiskane medije poput dnevnih listova i tjednika, portale, ali ne za informiranje, već samo za kraćenje vremena. Rubrika kultura, a pod tim mislim i na tekstove o klasičnoj i filmskoj glazbi ne mogu pronaći gotovo više niti u jednom mediju. Previše senzacionalizma i neozbiljnih tema danas je jedino što nam mediji nude, a takav oblik medija i informiranja, na žalost, meni može poslužiti samo za zabavu i za skratiti vrijeme.

PRESSEDAN: Smatrate da filmska i klasična glazba ne zauzima dovoljno prostora u medijima. Što mislite o toj pojavi i što je do nje dovelo?

Ne samo ja već i moji kolege, isto tako filmaši, nisu zadovoljni takvom situacijom. Nekada je ipak bilo drugačije. Bilo je više kvalitetne glazbe i na pozornicama i u medijima. Na žalost ne samo filmska i klasična glazba, već niti kvalitetna pop, a ni rock glazba koliko vidim, nisu dovoljno zastupljene u medijima. Ne želim nikoga omalovažavati, ali glazbu danas zaista možemo podijeliti na kič i nekič. Kič je, vidimo svakodnevno, danas više zastupljen u medijima, dok sve ono što nije povezano sa ”cicom i guzicom” nije interesantno i mediji to nemaju interes popratiti.

PRESSEDAN: Kada kažete kič, na koju vrstu glazbe pri tome mislite? Ili možda izvođače?

Pod kič mislim na novokomponiranu turbo folk glazbu i izvođače poput Cece, ali i sve slično tome.

PRESSEDAN: Kroz koje medije u Hrvatskoj ipak možete pratiti trendove u vašoj glazbenoj kategoriji?

Kroz listove koji najčešće nisu dostupni na kioscima. Recimo ”Cantus” to je glasilo hrvatskog društva skladatelja, ”Jet Set” magazin i slične malobrojne novine. Ponekad uspijem pod rubrikom kultura naletiti i na koji kvalitetan članak, ali slabo. Sve je to jako malo i nedovoljno.

PRESSEDAN: Koji je vaš stav o ”Porin-u” i dodjeli takve vrste nagrade?

Iako ima onih koji smatraju da ”Porin” nije potreban, a to su najčešće oni koji ga nikada nisu dobili, ja smatram da je to simpatična nagrada. Iako nikada nikoga nije obogatila, pa neće ni mene, moram priznati da ju je lijepo dobiti. Naravno da je oko ovakvih nagrada uvijek  sporno glasanje i glasačko tijelo, no to je normalno. Mislim da i ”Grammy” ima isti problem. Naravno da se uvijek s glasanjem vuče na stranu koja je ”isfuranija” na televiziji tako da i u dodjeli ”Porin-a” mediji igraju veliku ulogu. Nagrade poput ”Porina” zapravo daju samo malo veći status u našim krugovima, ali ništa više. No dobro je imati i nekakav oblik nagrađivanja postignutog, pa makar i u takvom obliku.

PRESSEDAN: Promijeni li takva nagrada život i koliko je utjecajna za dobivanje poslova u vašim krugovima?

 Ne. U Hrvatskoj ne mijenja ništa. Možda bi ga ”Oscar” promijenio, ali ”Porin” ne. Kao što sam već rekao, dobiti Porina je više osobna satisfakcija za postignuto do sada, a u dobivanju posla i dalje ovisim o starim kontaktima.

PRESSEDAN: Jeste li kad surađivali sa nekim svijetskim, europskim velikim imenom filmske glazbe?

Ne. Na žalost sa velikim svjetskim imenom nisam, ali sam surađivao sa Alfi Kabiljom, Arsenom Dedićem, pokojnim Toše Proeskim, velikim imenima naše domaće scene, na što sam jako ponosan i na čemu sam jako zahvalan.

PRESSEDAN: Ima li netko na svijetskoj sceni a s kom bi voljeli imati suradnju?

Kada bi bilo prilike, želio bi suradnju sa Alanom Silvestri, Golden Tal, tu je još i James Holmes, John Williams.  John Wiliams je i sam vrh filmske glazbe.

PRESSEDAN: Kako ste se uopće pronašli u glazbi i filmu?

Još kao klinac s jedanaest, dvanaest godina radeći na pjesmama uvijek sam si pred očima zamišljao neku sliku i tu emociju koju mi je stvarala slika prenosio sam u glazbu. Recimo ljubav kao tema nije me nikada inspirirala. Inspiraciju sam uvijek dobivao iz fotografija i slika. Možda zato što sam vizualni tip.

PRESSEDAN: Iz čega osim fotografija i slika danas crpite inspiraciju?

Dosta sam se naslušao glazbe u životu. Beatles-a. Beatles-i su mi broj jedan. Ali isto tako i klasična glazba. Uz Wagnera volim slušati i sve skladatelje 20.st. Donose poseban mix klasične glazbe i pop energije koja je obilježila ’60-te i bila ono nešto, a to je upravo ono što me i vezalo uz glazbu još kao dijete. Početkom ’90-tih imao sam i svoj bend koji je izvodio samo glazbu iz ’60-tih. Bend svira i danas, ali bez mene, no glazbena ljubav prema glazbi iz ’60-tih i dalje je u meni..

PRESSEDAN: Koji vam je najdraži instrument?

Cijeli simfonijski orkestar. Ali ako moram odbrati instrument, onda su to klavir i gitara. Iako znam svirati puno instrumenata i dan danas učim svirati. Naučiti svirati pojedine instrumente nije lako, ali je puno jeftinije od angažiranja svirača pojedinih instrumenata koji dolaze iz dalekih krajeva svijeta. Tako sam recimo sada za ”Marka Pola” naučio svirati ”Duduk” armenski puhačni instrument.

PRESSEDAN: Koji vam je najdraži projekt na kojemu ste radili?

Najdraži mi je moj prvi igrani film na kojem sam radio, ”Duh u močvari”. Bio mi je prvi i ostao mi je najdraži vjerojatno upravo zbog toga. Ali  ima ih još. Pod najdraže bih mogao svrstati i serijal ”Potraga za Markom Polom”. Za njega sam dobio i nagradu ”Porin”, tako da mi je i on posebno drag.

PRESSEDAN: Na čemu trenutno radite?

Trenutno završavam ”Most na kraju svijeta”. Dugometražni igrani film po knjizi Josipa Mlakića. Redatelj je Branko Ištvančić, a predstavit će se u sedmom mjesecu i na festivalu u Puli. Radim istovremeno i na kratkometražnom igranom filmu ”Ponoćno sivo”. Isto po knjizi Josipa Mlakića, a za koju je dobio i nagradu Večernjeg lista.

PRESSEDAN: Tko financira takve projekte i koliko je ”teška” financijska konstrukcija za izradu jednog takvog projekta?

Takve projekte financira Ministarstvo kulture i kreću se između 30 000 i 150 000 kuna, dok se ”vani” u takve projekte ulaže puno više. Tako projekat za koji se u hrvatskoj dobije 150 000 kuna, ”vani” dobiju 150 000 eura. Iako moram priznati i da onaj tko u hrvatskoj dobije 150 000 kuna, može reći da je pravi sretnik.

PRESSEDAN: Iako ste još od svoje jedanaeste godine u glazbi, ipak kada je došlo do odabira fakulteta, sa svojom punoljetnošću odabirete socijologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kako je do toga došlo?

Velik utjecaj na to imali su moji roditelji koji su sumnjali da ću od glazbe moći živjeti, tako da tada upisujem socijologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ju nikada nisam završio. Danas mi to ne predbacuju jer se ipak ispostavilo da mogu živjeti od svoje glazbe.

PRESSEDAN: Može li se od klasične i filmske glazbe dobro živjeti i u hrvatskoj?

Može se živjeti. Ne pretjerano dobro, ali dobro. Ipak na to utječe ne samo kvaliteta vašeg rada već i tržište koje je puno manje nego ”vani”.

PRESSEDAN: Jeste li razmišljali otići raditi ”van”?

U posljednjih desetak godina razvijam kontakte sa inozemstvom i informiran sam o svemu. Nije ni ”vani” tako sjajno kako nam se to svima čini. Kolege koji su imali iskustva radeći po Los Angelesu i ostalim dijelovima Amerike nisu bili oduševljeni životom tamo, tako da i sam još razmišljam. Odlazak na inozemno tržište značilo bi i živjeti negdje drugdje, a na što ja još nisam spreman. No nikad se ne zna. Kada bi birao možda bi radije ostao u Europi u francuskoj kinematografiji ili talijanskoj. Ipak je bliže.

PRESSEDAN: Koliko vremena vam je potrebno za izraditi jedan glazbeni projekt i ima li puno popravljanja?

Dok se radi glazba za kazalište ili film ima jako puno popravljanja. Najčešće je problem u duljini izvedbe pa se notni zapisi korigiraju na duže ili kraće dijelove. A što se tiče vremena, recimo za ovaj posljednji projekt ”Most na kraju svijeta” trebalo mi je oko mjesec dana. S tim da moje radno vrijeme nije fiksno i ne traje 8 sati dnevno. Ima dana kada radim samo tri sata i to je dovoljno. Radim posao u kojemu je bitna koncentracija i inspiracija, pa ako želomo dobro obaviti posao, on nikako ne bi smio biti isforsiran vremenom.

PRESSEDAN: Većina ljudi kada otkrije svoje talente i uspije u nečemu seli i u veći grad. Vi ste ostali u Koprivnici. Kako to da nikada niste odselili u Zagreb?

Zahvaljujući tehnologijama danas više nije potrebno seliti zbog posla, tako da niti ja nisam imao tu potrebu. Danas se sve radi putem ineterneta, mail-ova i zapravo što si dalje od ”centra” manje se i sukobljavaš sa ljudima, ali izbjegneš i suvišne komentare i pitanja. Kao i u svakoj branši i moja je svadljiva i držati se sastrane znači biti neutralan što je ponekad bolje za posao.

PRESSEDAN: Jeste li ikada razmišljali o radu u nekom od hrvatskih medija?

Da, zašto ne. Imao sam prilike za to par puta, ali sam shvatio da takav način rada meni ne bi odgovarao. U takvom radnom odnosu si pomalo i rob, jer moraš odrađivati i stvari koje ti se ne sviđaju, dok radeći ovako kako ja radim ipak imam slobodu izbora.

PRESSEDAN: Uz svaki posao se vežu i negativna iskustva, koje je Vaše?

Naravno da imam i negativnih iskustava, ali nema ih puno. Recimo kada tri mjeseca radite glazbu za jedan projekt, a onda redatelj odabere neku treću osobu. Doživio sam to kao jedno od loših iskustava, ali takve stvari se često događaju u našoj branši. U takvom slučaju imaš propala tri mjeseca rada i nažalost nemaš nikakav ugovora kojim bi se mogao zaštititi od takvih situacija  ubuduće. Vani je to ipak bolje uređeno. Ako vam redatelj nakon tri mjeseca nije zadovoljan sa onim što ste napravili za njegov projekat, otkazuje ugovor sa vama ali vam i isplaćuje određenu novčanu svotu za rad i utrošeno vrijeme bez obzira što na kraju vi ne završavate svoj posao za njega. Tako ipak niste bacili svoje vrijeme i ideje uzalud.

PRESSEDAN: Što mislite o hrvatskoj filmskoj industriji?

Novci koji se dobivaju za filmske projekte u Hrvatskoj su premali da se proizvede nešto kvalitetno, no isto tako u Hrvatskoj ima dosta i netalentiranih likova koji dobiju novce i snime film koji ne prolazi. Isto tako problem je i slaba eksplatacija ljepote Hrvatske. Ne koristimo resurse koje imamo besplatno. Sve se svelo na Dalmatinsku zagoru i Zagreb. I naravno tu je i činjenica da se kod nas najviše radi produkcija za festivale, dok se vani radi produkcija za publiku. Tako danas imamo gomilu filmova koje nikada ne pogledamo ili ne pogledamo do kraja.

PRESSEDAN: Za koga nikada ne bi skladali i na osnovu kojih kriterija odabirete svoje projekte?

Projekte preuzimam ovisno o dobru koje će mi donjeti. Pri tome ne mislim na novce. Recimo za Severinu i slične izvođače, ne bi radio nikada, a ako i bi, bilo bi to za ogromne novce, jer bi moj rad za njih bio u sukobu sa mojim moralnim načelima, a to nema cijenu.

PRESSEDAN: Kada sad pogledate svoj život unatrag deset, petnaest godina, koliko ste zadovoljni postignutim i jeste li na mjestu gdje ste željeli biti?

Jesam, danas sam točno na mjestu gdje sam želio biti i jako sam zadovoljan sa svim do sada postignutim.

PRESSEDAN: S obzirom da ste do sada već postigli gotovo sve što ste željeli i dobro živite od glazbe koju skladate, gdje se vidite za deset godina od danas?

Volio bih još dobiti ”Arenu”, nagradu u Puli i time postići sve što sam želio u Hrvatskoj. A onda bih mogao i ”van”. Napraviti jedan dobar blockbuster sigurno bi bila ”kruna” mojoj glazbenoj karijeri i  ostvarenje svega što sam želio postići svojim glazbenim radom.