Razgovarali smo s jednim od osnivača Sprdexa: „Zakon o sramoćenju je zapreka slobodnom kritiziranju satirom i treba ga hitno ukinuti!“

Nakon newsbarovca o satiričnom novinarstvu razgovarali smo i sa sprdexovcima. Frane Ćapeta odgovorio nam je na pitanja o počecima satiričnog portala sprdex.hr, o dosad ostvarenim uspjesima, o napadu na novinare Charlieja Hebdoa te o općenitoj klimi koja vlada u hrvatskom društvu.

PRESSEDAN: Kako ste počeli? Tko je došao na ideju za pokretanje ovakvog portala?

Počeli smo – sad već davno – u siječnju 2012. kad smo sasvim slučajno na jednom rođendanu saznali za srpski portal njuz.net koji se bavi lažnim vijestima. Ne pitaj kakve to dosadne rođendane posjećujemo kad na njima pričamo o portalima. U svakom slučaju, skužili smo da u Hrvatskoj nema sličnog portala i tako se stvorila ideja. Ideja se razvila između mene i Marina. Teme smo, bez da smo toga bili i svjesni, zapravo skupljali godinama, i to u beskrajnim danima srednjoškolskog igranja PlayStationa te ispijanjem jeftinog vina u dugim zagrebačkim zimama i kratkim omiškim ljetima. Ipak, kako bismo sve pretočili u tekstove, trebao nam je netko tko nije s Filozofskog, odnosno netko tko barata znanjima potrebnim za pokretanje web-stranice. Tu nam se priključuje naš tehnički direktor Ante. I tako je nekako počelo.

PRESSEDAN: Jeste li čitali Feral Tribune? Ako jeste, koliko je utjecao na vas? Mislite li da su novinari Ferala sredinom 90-ih bili u sličnoj situaciji kao što su novinari Charlieja Hebdoa koji su se zamjerili islamistima?

Pa Feral baš i nismo čitali zato što šestogodišnjaci uglavnom ne čitaju ozbiljne političke novine. Šalu na stranu; Ante je rođen 1984. godine, a nas dvojica rođeni smo u par dana razlike 1986. godine. Kad je Feral žario i palio, mi smo se uglavnom mučili razlikovati malo i veliko slovo – nešto što neki od nas još nisu svladali. Dakle, Feral i nije puno utjecao na nas, koliko bi god cool bilo reći da je. S druge strane, prizma kroz koju se Feral danas gleda kao satirični časopis samo je djelomično točna. Feral je nedvojbeno bio satirična novina, a neke njihove montaže. Danas, 20-ak godina kasnije, kolaju internetom. Ipak, mnogi zaboravljaju da je uz to Feral bio i jako ozbiljna novina puna istraživačkih tekstova koje nije bilo najpametnije pisati u ono vrijeme. Možda smo u krivu, ali mišljenja smo da je Feral puno više problema u ono doba imao zbog tekstova u kojima je upozoravao na brojne nepravilnosti u hrvatskom društvu nego zbog crteža.

PRESSEDAN: Jeste li zadovoljni uspjehom portala? Mislite li da će vam popularnost porasti s obzirom na nedavne događaje u Francuskoj ili ćete ipak naići na osuđivanja?

Krenuli smo kao malen, potpuno anoniman portal, a vodili su ga ljudi koji se nikada nisu bavili sličnim poslom. To što uopće imamo ovaj intervju govori da smo nekog vraga postigli. Tako da, s te strane, prilično smo zadovoljni. Portal raste iz dana u dan, a čitatelja je sve više. Ono što određuje rad portala manje su događaji u svijetu, a puno više događaji u Hrvatskoj. Što se tiče porasta popularnosti slijedom posljednjih događaja, teško da će ljudi početi čitati satirične portale nakon onog što se dogodilo u Francuskoj. Počet će ih čitati kad budu privučeni nečime smiješnim, odnosno nečime što smatraju vrijednim čitanja.

PRESSEDAN: Mislite li da je tu karikaturu stvarno trebalo osuditi na takav način? Nisu li fundamentalisti mogli odgovoriti jednakom takvom satirom?

Da fundamentalisti razumiju satiru – ne bi bili fundamentalisti. Satira je, prije svega, kritika. Da, bilo bi lijepo živjeti u svijetu u kojem se na kritiku ne odgovara nasiljem, ali nešto takvo nije u fundamentalističkoj naravi.

PRESSEDAN: Budući da se prvenstveno obrušavate na političare i Crkvu, jeste li se susretali s prijetnjama? Ako jeste, kako ste reagirali? Jeste li pokleknuli pred prijetnjama ili ste ih ignorirali?

Prijetnje su najnormalnija stvar u ovome poslu. Dosad se nismo susreli ni s čime što bismo prijavljivali policiji, ali ne gajimo iluzije da će to vječno ostati tako. Hrvatskoj ne manjka fundamentalista i ekstremista raznih vrsta.

PRESSEDAN: Bojite li se da bi se vama moglo dogoditi nešto slično ili ipak mislite da ljudi u Hrvatskoj nisu toliko ekstremni?

Ne, ne mislim da u Hrvatskoj postoji realna opasnost od terorističkog napada. To je jedna od rijetkih prednosti kad ste kao država sasvim nebitni.

PRESSEDAN: Što možete reći na navode da su novinari lista Charlie Hebdo sami tražili nevolje?

Ništa što priliči intervjuu za studentski portal. Po pitanju slobode govora, ljudi s takvim mišljenjem nisu ništa bolji od radikalnih islamista.

PRESSEDAN: Mislite li da u Hrvatskoj postoji povoljna klima za satirične portale i časopise? Ako ne, što bi trebalo promijeniti? Koji su preduvjeti za stvarno slobodno iskazivanje kritika bez osuda?

Teško je zamisliti državu u kojoj postoji bolja klima za satirične portale i novine, barem što se tiče materijala za ismijavanje. Jedina prava formalna zapreka slobodnom kritiziranju satirom trenutno je važeći takozvani Zakon o sramoćenju kojeg bi pod hitno trebalo ukinuti. Drugi problem je zamka autocenzure. Postoje ljudi i institucije koje nije pametno ismijavati jer vas doslovno mogu uništiti. Ali ako pristanete na ovaj kompromis, onda niste pravi satiričari.

PRESSEDAN: Smatrate li da novinari u Hrvatskoj uživaju dovoljno povjerenje građana i zaštitu sustava kako bi se mogli slobodno izražavati?

Nakon političara, novinari su vjerojatno ljudi koji uživaju najmanje povjerenje građana. Odaberite bilo koji članak na nekom od portala i u prvih deset komentara netko će reći kako novinar laže ili piše po nečijem nalogu. Velik dio takvih komentara dolazi od neukih i neobrazovanih ljudi sklonih konstrukcijama teorija zavjere, ali dijelom su za to krivi i sami novinari. Sprega krupnoga kapitala, politike i medija degradirala je novinarstvo u Hrvatskoj; gotovo da je od profesije učinila nečasno zanimanje.

PRESSEDAN: Na svojem portalu često se obrušavate na političare, Crkvu, vjernike, domoljube. Mislite li da su oni temeljni problem hrvatskog društva i razlog netolerancije koja u njemu vlada?

Iskreno i iz dubine duše mogu reći da u Hrvatskoj ne postoji ni jedan političar vrijedan lijepe riječi. Svaka osoba koja se svjesno uključi u stranku, a ne napusti je nakon mjesec dana – ili je glupa ili, još gore, politički karijerist. Politika u Hrvatskoj nije časno zanimanje, a stranke su poligon za izbacivanje nestručnih, uhljebljivački nastrojenih, isključivih i nerijetko ograničenih kadrova. Želudac potreban za uspjeh u hrvatskoj politici časna osoba ne može imati. Što se vjernika i domoljuba tiče, s njima nemamo problema. Ali imamo problema s lažnim vjernicima i domoljubima kojih u Hrvatskoj ne nedostaje, a i idealni su za ismijavanje. Desna struja hrvatskih biskupa spada u ovu drugu kategoriju i ne zaslužuju ništa manje od ismijavanja.

PRESSEDAN: Što mislite o „ozbiljnim“ medijima u Hrvatskoj?

Upravljanje javnim mnijenjem jedan je od najodgovornijih poslova u državi. Jasno da su mediji podložni svakakvim utjecajima, ali pametan čovjek iz svakog medija može saznati istinu.

PRESSEDAN: Što biste poručili studentima novinarstva sa Sveučilišta Sjever koji žele nastaviti u vašem smjeru?

Ovo je naš mail: urednistvo@sprdex.com.