Charlie Hebdo post festum: Fundamentalisti na pero jedino znaju udariti mačem i pariška grupna terapija to neće promijeniti

Gledajući takozvanu parišku kolonu mira i slobode koja je krenula s Trga Republike – u čast stradalih u terorističkom napadu na redakciju časopisa Charlie Hebdo – ne mogu se oteti dojmu kako ta, u naravi tragična pješadija nema baš nikakve veze s mirom, a najmanje sa slobodom.

Taj patetični marš Bulevarom Voltaire, to dramatično geganje ruku pod ruku svjetskih moćnika bilo je više poput grupne terapije za njihova super ega, nego što je to bila demonstracija zajedništva i njihovog glasa protiv zatiranja ljudskih sloboda. Zaista, tko bi uopće mogao pomisliti da će se, na samo nekoliko metara, jedan od drugoga, naći izraelski premijer Benjamin Netanyahu i palestinski šef Mahmoud Abbas. U koloni za mir. I slobodu. Da, dobro ste vidjeli, Netanyahu i Abbas. Ili da će, kao što je zgodno spomenuto u engleskom The Independentu, britanski premijer David Cameron sudjelovati u demonstracijama po prvi put u svojem životu te da ga je ta nevolja morala naći baš u srcu Francuske.

Iskusna komentatorica Le Mondea Marion Van Renterghem postavila je sasvim validno pitanje nakon pariške kolone, s prstohvatom sarkazma. Ako su u njoj marširali likovi poput Netanyahua, Davutoglua (turski ministar vanjskih poslova) i Bongoa (predsjednik Gabona) kako to da se u koloni mira nije našlo mjesta za sirijskog tiranina Bašar Al Asada? Ili bi to stvarno bilo previše?

Svi znamo kako se tretiraju slobodnomisleći predstavnici medija u Turskoj, Gabonu ili, recimo majčici Rusiji čiji je predstavnik, šef vanjskih poslova Sergej Lavrov, budi rečeno, koračao ruku pod ruku s borcima za slobodu riječi i djela Angelom Merkel i Francoisom Hollandeom. Američki predsjednik Barack Obama ovaj put valjda nije htio biti licemjer pa u Francusku nije pošao nitko važniji iz njegove administracije.

Međutim dvostruki kriteriji, kada je u pitanju sloboda, nisu jedino što pamtim post festum napada na Charlie Hebdo u kojem je poginulo 10 novinara i karikaturista.

Beneath the rule of men entirely great, the pen is mightier than the sword. – E.Lytton (Richelieu 1839)

Je li engleski političar, romanopisac i poeta Edward Lytton stvarno zamislio da obična ptičja epidermalna izraslina umočena u tintu može biti moćnija od mača ili mu se samo stilski svidjela ta domišljata metonimija kada je njome – u istoimenoj drami – počastio kardinala Richelieua?

Bi li Lytton dao peru baš takvu, gotovo apsolutnu moć da je kojim slučajem naš suvremenik i da je mogao svjedočiti tragičnom prikazu moći mača nad tim istim perom u redakciji francuskog magazina Charlie Hebdo? Bi li taj cijenjeni engleski novelist 19. stoljeća odmah i bez razmišljanja izmijenio tekst namijenjen junaku svoje drame – kleriku Richelieu – da je mogao znati kakva će sudbina u budućnosti pogoditi one koji će se perom htjeti suprotstaviti maču: Ani Politkovskaji, Marie Colvin, Chaunceyu Baileyu, Henryu Liuu?

Njima, ali i ostalim tisućama novinara koje, zbog njihove zle sudbe, nikako ne možemo poistovjetiti s poznatim i nesretnim Lyttonovim stihom o dominaciji pera nad oštricom mača.
Sloboda izražavanja jedan je od temeljnih stupova civiliziranog i modernog društva. Ideološkim zarobljenicima sloboda je nešto što je zastrašujuće i što se u isto vrijeme čini tako dalekim i nedostižnim. Najviše joj se približavaju upravo u trenutku kad – s mačom u ruci – slobode lišavaju svoje neistomišljenike. Nisu spoznali pojam slobode, jer su okovani usađenim uvjerenjima i ideologijama. Naša sloboda ih plaši, a pero dovodi do ludila.

Sasvim je jasno da se radi o prenesenom značenju no stavimo li pero i oružje u kontekst borbe i rata – ishod je jasan i neminovan. Kada se pero koristi kao oružje, ono nikada ne može dominirati nad pravim oružjem, a pogotovo to ne može na terenu na kojem se govori jezikom berete, kalašnjikova ili plastičnog eksploziva.
Napadnemo li perom nekoga, moramo biti spremni na to da će se on braniti ili nam poželjeti vratiti istom ili većom mjerom. Napadamo li, moramo biti svjesni na koga smo nasrnuli i na koji nam način može biti vraćeno.

Napadnemo li ignorante te religijske i ideološke fundamentaliste bilo koje vrste, moramo biti svjesni da će njihov odgovor vrlo vjerojatno biti nasilje. Jezik pera oni ne znaju i ne razumiju. Poželjet će nam vratiti i za to će upotrijebiti jedino oružje koje su naučili koristiti – nasilje. Koristit će oružje za koje su sigurni da će dati konačni sud, bez mogućnosti odgovora.

Bilo bi iluzorno očekivati da islamski fundamentalist na karikaturu Muhameda odgovori jednako tako ironičnom i domišljatom karikaturom novinara ili urednika. Njemu je jednostavnije napuniti spremnik svog AK-47, mantrati Muhamedu Poslaniku i u nekoliko sekundi izbrisati tucet života. Bila bi vrhunaravna glupost očekivati i da će tamo neki mutni kriminalac i zločinac na naše pero reagirati perom. Ne, on će postaviti bombu pod naš automobil, jer bomba u njegovom rječniku znači „točka na i“.

U jeku posljednjih događaja valjalo bi preispitati Lyttonove stihove i jednom zasvagda shvatiti da ovaj rat nikako ne može biti fer. Nikad nije bio i neće biti. Previše je izgubljenih bitaka da bismo mislili drukčije.