Pisati se ne može na silu

„Imajte poniznosti pred jezikom, općom kulturom i bilo kojom znanošću, strukom i područjem interesa te budite uvijek svjesni da je vaše znanje manjkavo“, poručuje Martina Maloča budućim novinarima.

Mlada koprivnička novinarka Martina Maloča ove jeseni sudjelovala je na Natječaju za kratku priču – satiru koju je, u sklopu manifestacije „Slavko Kolar – književni dani“, organizirala Gradska knjižnica Slavko Kolar iz Čazme. Na natječaj je stiglo 65 radova iz cijele Hrvatske, a Maločin rad „Time is a ighty enemy“ izabran je kao jedan od deset najboljih. Što ju je inspiriralo na pisanje priče, zbog čega, iako ima novinarsku diplomu, ne radi u struci te što misli o posvećenosti mladih kulturi, mlada autorica otkriva u razgovoru za Pressedan.

Što vas je inspiriralo da napišete priču za čazmanski natječaj?

– Kao voditeljici na radiju javio mi se jedan postariji gospodin, očajnički pokušavajući doći do ulaznica koje smo dijelili za jednu folklornu manifestaciju. No nikako nas nije mogao dobiti u eter. Isprva vam to bude iritantno, pa smiješno, pa simpatično i na kraju žalosno. Shvatila sam da je takva životna situacija, koja je meni u tom trenutku bila smiješna i naporno nevažna u rutini mojega posla, tom gospodinu bila esencijalan i uzbudljiv događaj u njegovoj rutinskoj svakodnevici zlatnih godina. I tako sam zaključila da je ova situacija idealna društvena satira. Za nju je „Time is a mighty enemy“, prema istoimenoj pjesmi koprivničkog benda Overflow, savršen naslov. I sama pjesma funkcionira kao svojevrstan soundtrack priče jer i ona provlači tematiku zuba vremena koji nemilosrdno grize.

Jeste li već sudjelovali na literarnim natječajima?

– Sudjelovala sam samo na natječajima i književnim susretima vezanim uz poeziju: Festival ljubavne poezije „Zvonimir Golob“ u Koprivnici te neke pjesničke večeri i natječaji u koprivničkom KKC-u Pixel. Meni najdraže sudjelovanje bilo je na Kijevskim književnim susretima gdje sam bila počašćena i dirnuta pozivom zato što su ondje, kraj Knina, moji korijeni.

Jeste li očekivali ulazak u društvo deset najboljih?

– Bilo bi bahato reći da sam to očekivala, tim više što je javno obznanjivanje mojih književnih radova tek u povojima. Autor je uvijek sam sebi najveći kritičar. Koliko mu njegovo djelo bilo drago i koliko on osjećao neku privrženost za njega, toliko će mu sam autor biti i najveći kritičar i uvijek nezadovoljan njime. Otprilike kao odnos roditelja prema djetetu. Tu je vrlo teško biti objektivan i baš zato mi ulazak u deset najboljih znači vrlo mnogo. To je za mene afirmacija u književnim krugovima, potvrda da znam pisati i da moje pisanje ima smisla. Ukratko, poticaj da nastavim time. Može se reći da sam se sa strepnjom i velikim nestrpljenjem nadala da ću ući u konkurenciju najboljih.

Čime se inače bavite? 

– Diplomirana sam novinarka koja traži svoje mjesto, po mogućnosti pod suncem odnosa s javnošću, konkretnije event managementa i/ili strateškog komuniciranja. Tražim, dakle, posao i trenutno najviše vremena trošim na pisanje molbi, zatim nekih svojih manjih projekata kroz koje bih se mogla predstaviti u branši i steći iskustvo te proučavanju građe iz struke.

Koliko vremena posvećujete pisanju?

– Ne mogu se pohvaliti da puno vremena posvećujem pisanju. Nažalost, u ovoj se zemlji ne može živjeti od pisanja, tako da tu strast trenutno svrstavam samo u kategoriju hobija i pišem samo kada imam inspiraciju. Kada silom pokušam nešto napisati, a ako me u tim trenucima opterećuju drugi prioriteti svakodnevice, uglavnom ne budem zadovoljna putem kojim je moje pisanje krenulo pa odustanem prije nego li nastane neko mediokritetno (ne)djelo. U svakom slučaju, za pisanje, odnosno nastanak nekog djela, nije dovoljan samo talent. Tome se mora posvetiti vrijeme, vježbanje, potrebni su i neko znanje i obrazovanje, rad na sebi, istraživanje… I pisanje je posao kao i svaki drugi.

Mislite li da mladi danas dovoljno čitaju?

– Držim da su danas svi, a poglavito odrasli i zreli ljudi, premalo posvećeni kulturi i književnosti. Naravno da se talenti otkrivaju od mlade dobi i da se osjećaj za (opću) kulturu, književnost, jezik te ljubav prema potonjem njeguju od malih nogu. Međutim, do toga neće doći ako oni koji su zaduženi da im to prenesu sami ne posjeduju tu strast, te im serviraju ono što im se već nudi kroz medije, tržišnu ponudu i potrošački mentalitet. Dijete ne mora već u osnovnoj školi čitati Dostojevskog, Joycea i Andrića. Ma, ne mora ih voljeti ni u srednjoj! Klincima su misli u to doba na sasvim drugom kolosijeku i imaju sasvim druge prioritete. Bitno je, međutim, da se oko njih gradi takva okolina koja će im pružiti znanja koja će pokupiti u hodu, na način da ih budu gladni i tako da djeluje poticajno na njih i njihovu maštu, stvaralački duh i brušenje talenata. Ja sam oduvijek bila nadarena za pisanje i voljela se pismeno izražavati, ali nisam voljela čitati lektiru ni pod razno. Iako bi mi možda u tijeku čitanja knjiga bila zanimljiva, ali primiti je se, baš zato jer moram, to je bila kalvarija. Tako da su se lektire napreskokce čitale i pisale, bolje reći prepisivale, redovno zadnju noć. Dok je trebalo čitati lektire nižih razreda osnovne, ja sam čitala Miru Gavrana i „Zaljubljen do ušiju“ i slično, a kada je trebalo čitati lektire viših razreda osnovne, ja sam čitala Zagorku i Tolstojevu „Karenjinu“. U nižim razredima gimnazije zanimala me je lektira viših, poput „Zločina i kazne“ i Sartrea. Ovo ne govorim kako bih kazala da sam bila napredna, već da je uvijek bilo zanimljivije ono što se nije moralo i za što nije bilo vrijeme. I bila sam koma što se učenja tiče. Ali, iz sastavaka, zadaćnica, seminarskih radova i svega što bi bio pokazatelj dobrog osjećaja za jezik i pismenog izražavanja, tu sam nadmašivala i odlikaše.

Što mislite o pismenosti novinara?

– Mislim da je sramotno kolika danas nepismenost vlada među novinarima i ljudima visokog obrazovanja koji pišu za javnost: pisanje projekata, objava za javnost, reklamnih materijala, sadržaja na web stranicama i društvenim stranicama. Ako već niste voljeli hrvatski i učenje u školi i ako nemate osjećaj za jezik – nitko vas ne krivi, ne može ga svatko imati. No, u odrasloj dobi, pogotovo ako ćete se baviti takvim poslom, pobogu sjednite, uzmite rječnik, pravopis i gramatiku i dajte si truda. Ne možete si na takvom položaju i u tim godinama dozvoliti da ne znate dijakritičke i interpunkcijske znakove. Vaš je tekst, između ostalog, vaša slika u javnosti i o tome ovisi koliko će vas javnost ili poslovni partner ozbiljno shvatiti.

Tko je kriv za to?

– Moram uputiti kritiku obrazovnom sustavu. Držim da je na fakultetu, barem na onom koji sam ja pohađala i kad sam ga pohađala, posvećenost opismenjavanju novinara kroz obujam satnice ispodprosječna. Nikada neću zaboraviti kolegicu koja je, kada je progovorila s profesorom, zvučala kao da je rasla s vukovima, samo zato što ju nitko do tada u sredini u kojoj je odrastala nije poticao da se nauči izražavati na jezičnom standardu.

Što biste poručili mladim kolegama?

– Nikad ne nastupajte kao da znate sve. Imajte poniznosti pred jezikom, općom kulturom i bilo kojom znanošću, strukom i područjem interesa te budite uvijek svjesni da je vaše znanje manjkavo. Ja sam sigurna da i u ovim mojim riječima ima pogrešaka, ali uvijek ću se i dalje truditi da napredujem i radim na sebi. Držim da mi je potrebno i dalje obrazovanje. Za početak jedan dobar tečaj govorništva.

Martinina priča može se pročitati na službenoj stranici čazmanske Gradske knjižnice „Slavko Kolar“.

Martina Maloča: Vodič za uspješno pjesništvo

Ne naziru se šlape i trenirka ispod stola.
Čvrsto nogama na tlu;
Najzdravije – sjedenje na tvrdoj stolici;
Izravan dodir s Majkom zemljom
– zato pišem gola!

 

Topla vesta ne grije mi bubrege ni grudi,
Ne nosim ju da mi bude toplo oko srca,
Niti da mi krv žilama brže kola.
Potrebno je osigurati
nesputani prijelaz na papir
kad se srce oslobađa od bola
– Bez grudnjaka. Gola!

 

Šešir moju glavu ne čuva,
Važno je da misao,
pretačući se u riječ,
Ne naiđe na branu.
Tok mora biti sterilan –
Bez planktona, vlati… ili vlasi.
Obrijala sam i glavu
– do gola!

 

Idilična slika pjesnika pred kaminom,
Umotana u toplu dekicu… i on stvara…
NE! Otvaram vrata i prozore
I dozivam hladnorukog, divljeg igrača
Među zidove svog doma,
Za svoj stol, gdje utažujem glad za riječima.
On ulijeće sa žutolikom šuškavom
djecom mu u naručju.
Love se u kolo s mojim bijelim šuškavcima,
Dok me posjetilac pozdravlja
Studenim sveobuhvatnim dodirom…
(kako kažu: propuhana do kosti)

 

Svaka je dlačica na tijelu nakostriješena,
Baš kao da ti stojiš tu, probadajući me
svojim ledenim pogledom…
Bjelina napokon dobiva uzorak
– jer pišem gola!