Nepodnošljiva lakoća kopiranja
Bez namjere da se okoristim bilo čijom nesrećom, osjećam se dužnim podsjetiti na fenomen koji svakodnevno izrasta pred našim očima. Riječ je o slučajnim ili namjernim preuzimanjima/prepisivanjima/krađi dijelova tekstova u novinskim člancima, znanstvenim djelima, kolumnama, udžbenicima, seminarskim radovima i sl.
Svojevremeno sam napisao tekst Copy-paste kultura i u njemu sam teorijski predočio probleme u koje ulazimo. Svakodnevica nam pokazuje kako zna biti maštovitija od bilo kako i koliko razumnih, realnih, lucidnih ili običnih pretpostavki.
No ono što posebno smeta i prosječno inteligentnog konzumenta radova o kojima je riječ, to je nevjerojatna lakoća odbijanja krivnje unatoč jasnim dokazima i nerijetko doslovce prepisanim tekstovima. Tako se na copy-paste zviždače nasrće kao na proste ljude, politički usmjerene, s motivima koji izlaze iz okvira ukazivanja na problem, odnosno koji imaju neke skrivene motive.
Pokušaj je to naravno da se skrene pozornost s nečega što je bjelodano: ako se tekstovi preklapaju, ako su identični, onda to može značiti samo dvije stvari: ili je autor posudio/ukrao od drugog autora njegov tekst ili njegov dio, ili je riječ o nesretnom zaboravljanju stavljanju navodnih znakova.
U doba nepodnošljive lakoće kopiranja zaborav stavljanja navodnika može biti omaška i takav grijeh ne zaslužuje javnu ‘giljotinu’. No za vjerovati je da bi u tim slučajevima prozvani prepisivač odmah reagirao priznanjem i isprikom. Stvar se tada ne bi kotrljala od medija do medija.
Problem je međutim kada prepisivač pokušava igrom skrivača ostati u dubokim i mirnim akademskim vodama, puštajući na površinu laku artiljeriju istomišljenika facebook prijatelja, povjerenstava i sl. Ono što je neobranjivo (a preuzimanje potpisanog ili nepotpisanog tuđeg teksta je neobranjivo) ne može biti predmet nikakvog povjerenstva (osim raspravljanja o konzekvencama tog čina odnosno kazni).
Jednako tako (u slučaju beogradskog političara) činjenica da je neko povjerenstvo/komisija odobrila neki rad (ako on u sebi sadrži prepisane dijelove) – nije argument o vjerodostojnosti tog rada. Odgovornost mora snositi povjerenstvo koje nije vidjelo ili željelo vidjeti prepisane dijelove.
Ne možemo obarati studente na ispitima kada prepisuju, ako sami s tim nismo izašli na kraj. Akademska zajednica mora pronaći puno strože mehanizme protiv prakse koja danas tolerirajući krađu prepisivanja tolerira krađu dolaska na funkcije s kojih je teško rušiti one koji se odluče za krađu našeg zajedničkog budžeta, nekada našeg društvenog vlasništva, naših radnih mjesta, naših živaca, naših života…
Kamo se uputila država u kojoj je samo u jednom javnom poduzeću pronađeno više od 150 lažnih diploma. Tko je sposoban učiniti bilo što u državi u kojoj je važno samo jesi li naš ili njihov (za diplomu ćemo lako). Tko može izvući državu iz provalije krađe tekstova, lažnih diploma, skrivanja iza političkih fotelja i sličnih oblika ubijanja zdravog razuma.
Pitanje je naravno retoričke naravi.
