Montevideo, Bog te video – Urugvaj
Nakon argentinskog šarenila, buke i gužve, došao je red na zemlju bez vlakova, tek s nešto više od tri milijuna stanovnika koji osmijehom pozdravljaju i dočekuju svakog turista – Urugvaj.
Urugvaj je bio posljednja stanica jednomjesečnog proputovanja Južnom Amerikom. Nepromišljeno od mene, ali odvojila sam si svega nekoliko dana da uživam u bojama, okusima i prirodi ove nevjerojatne zemlje. Iz Buenos Airesa trajektom do Colonije, a potom autobusom do Montevidea stigla sam za svega 3 sata, gdje me na autobusnom kolodvoru, uz glasan povik “DOBRODOŠLI”, dočekao moj prijatelj Maxi, kojeg sam upoznala ovo ljeto u Hrvatskoj.
Po dolasku u Montevideo nisam puno toga znala o Urugvaju. Znala sam da, za razliku od Hrvatske, nemaju burek ili ćevape, ali imaju churrose i chivitose. Prvo svjetsko prvenstvo u nogometu i kako sami kažu, najbolji mate i dulce de leche na svijetu stvari su s kojima se prilično diče, ali i vječito nadmeću sa susjedima Argentincima.
Dulce de leche, ili prevedeno na hrvatski jezik ‘slatko od mlijeka’, popularni je južnoamerički slatki namaz i vrlo vjerojatno najbolja stvar koju sam ikad probala u životu. Okusom i bojom sličan karameli, ali okusom daleko bolji, spravlja se uglavnom od dva glavna sastojka: mlijeka i šećera. Dulce de leche najpopularnija je slastica i uklapa se u sve: torte, kolače, namaze, glazure, čokolade pa čak i alkohol stoga je meni kao ljubitelju ovog namaza, Južna Amerika bila obećani raj na zemlji.
Već prvog dana sam se poprilično dobro upoznala s gastronomskom ponudom Urugvaja, zahvaljujući prijatelju Maxu. U lokalnom restoranu odlučila sam se za malu porciju chivita, urugvajskog nacionalnog jela uobličenog u poveći sendvič sa šunkom, govedinom, majonezom, rajčicom, mozzarella sirom, slaninom te prženim krumpirićima kao prilogom. Ovo je bio malen chivito za urugvajsko čovječanstvo, ali veliki chivito za mene.
Zaista nije trebalo dugo da mi se svidi Montevideo, glavni grad Urugvaja. Smješten na obalama Atlantskog oceana i estuariju rijeke Rio de la Plata, šetnica uz more pruža izvanredan pogled na grad, ali i na prekrasne zalaske sunca uz plažu.
Šetnjom po nezaobilaznom glavnom gradskom trgu, Trgu neovisnosti ili na španjolski Plaza Independencia, vidjet ćete neke od najznačajnijih turističkih i kulturno-povijesnih atrakcija. Trgom dominiraju Palača Salvo, Palača Estévez koja je služila kao ured urugvajskog predsjednika te mauzolej generala Joséa Artigasa, nacionalnog heroja i takozvanog ‘oca urugvajskog naroda’.
Dalje od Trga, prostire se najstarija gradska četvrt Ciudad Vieja kojom se dolazi do Kazališta Solis. Kazalište Solis u povijesti je imalo veliku kulturnu ulogu za Montevideo. Tog je dana unutar kazališta bila u tijeku sedma Međunarodna izložba suvremene tekstilne umjetnosti pa smo imali priliku izložbu pogledati besplatno, a naposljetku i okušati se na daskama koje život znače.
Prolaskom kroz ulice Montevidea, nerijetko se može primijetiti karakterističan miris koji se širi ulicom; miris marihuane. Naime, Urugvaj je prva zemlja u svijetu koja je u potpunosti legalizirala uzgoj, prodaju i konzumaciju marihuane i potpuno slobodno se može kupiti u ljekarnama i specijaliziranim trgovinama.
Nedjeljama se građani Montevidea bude uz povike i svađe s ulica. Kroz balkon naše sobe vidimo da je promet obustavljen, a kilometri avenija i ulica blokirani najvećom tržnicom koju sam vidjela u životu. Pravo bogatstvo šarenila i okusa i gotovo je moguće kupiti sve: od suvenira, hrane, začina, kućanskih aparata, dijelova pokućanstva čak i zidnih pločica ili predmeta koji su neuporabljivi.
Baš kao pravi turisti, jedini smo veselo i radoznalo šetali tržnicom, nimalo ljuti što su nas povici lokalnih trgovaca probudili ranije od planiranoga. Tržnica na otvorenome je dobra prilika za cjenkanje, ali mi smo zaobišli taj nezaobilazni shopping i uputili se do obližnjeg fast fooda po porciju choripána. Choripán je vrsta urugvajskog sendviča kojeg sačinjava kobasica u kruhu.
Posljednji dan bio je rezerviran za botanički vrt Prado, koji je ujedno i jedini botanički vrt u Urugvaju. Ondje se skupljaju brojne obitelji s djecom, stariji, mladi te se svi zajedno druže. Njima nešto sasvim tipično i uobičajeno, meni očaravajuće. Svi na travnjacima, potpuno sretni, bezbrižni u igri, plesu ili pjevanju, samo su upotpunili sliku Montevidea kakvog ću još dugo pamtiti.
Idućeg je jutra budilica zvonila nešto poslije pet sati ujutro. Iako je bilo teško ustati i spremiti se za odlazak na aerodrom, još je teže bilo reći doviđenja jednoj predivnoj obitelji koja nas je ugostila. Uz čvrste zagrljaje dali smo si i čvrsta obećanja da se ponovno vidimo. Naposljetku, tako je to s nama putnicima; ne pitamo se hoće li biti ponovnih susreta, već kada će se oni dogoditi.