Tango, nogomet i ulične pljačke – sve je to Argentina

Granicu između Čilea i Argentine dobrim dijelom čine Ande, nabrano gorje s najvišim vrhom Aconcaguom na 6962 m nadmorske visine. Argentinu zato napadam s kopna, prelazeći jedan od najljepših graničkih prijelaza na svijetu – Los Libertadores. Pod krinkom prekrasnog planinskog masiva prekrivenog snijegom i ledom, ulazim u argentinsko ljeto.

Prvo odredište mi je Mendoza, maleni gradić u istoimenoj regiji, poznatoj u svijetu po ponajboljem vinu koje je proslavilo Argentinu – malbecu. Pravilo da Latinosi kasne vrijedi i ovdje; nakon jednog sata čekanja susrećem se sa svojim prijateljem Martinom kod kojeg odsjedam, a potom zajedno odlazimo na pivu. Uglavnom se očekivalo od mene turista da naručim čašu malbeca i damski uživam u bukeu crvenog vina, ali na 30 Celzijevih stupnjeva više sam čovjek od krigle pive.

Već prve noći u Mendozi imala sam priliku susresti se, po prvi puta, s ilegalnom mjenjačnicom, koja je vaš glavni prijatelj u Argentini ako želite imati onoliko novaca koliko i zaslužujete jer imaju bolji tečaj nego li legalne mjenjačnice. U ruke dobivam poveći bunt novčanica kojeg je nemoguće strpati u novčanik i po prvi puta u životu osjećam kao gangster, trpajući svežnjeve novčanica u ruksak.

Mendoza je relativno dosadan gradić za argentinske pojmove, a relativno zabavan za hrvatske turiste. Grad broji nekoliko desetaka fontana, od kojih polovica nije radila. Jedine zanimljivosti koje grad pruža su ture u lokalne vinarije i vinograde te Muzej moderne umjetnosti koji je zadnjih nekoliko godina zatvoren, jer kako kažu sami lokalci, nemaju umjetnost, ali imaju dobra vina.

U ovom gradu najlakše ćete otkriti pravi smisao značenja riječi ‘siesta‘. Siesta je nešto što svi prakticiraju; mladi i stari, zaposleni i beskućnici, a prakticiraju je gotovo svakodnevno, nakon ručka. Siesta je naziv za poslijepodnevni odmor i kraći spavanac te savršena izlika za nešto sporiju uslugu u uslužnim djelatnostima.

Nakon nekolicine uspješno odrađenih siesti, odlazim dalje, prema Córdobi, drugom najvećem gradu u Argentini. Budući da Córdoba ima mnoge građevine iz kolonijalnog razdoblja, besciljna šetnja gradom odličan je način za razgledati mnogobrojne parkove, značajne zgrade, ali i odraditi pokoju popodnevnu siestu. Ono što Córdobu čini nevjerojatno lijepom jesu drva jacarande, koja cvatu u proljeće, dajući ulicama Córdobe dodatan šarm.

Gastronomska ponuda Argentine sastoji se uglavnom od mesa. Nemoguće je boraviti u Argentini, a barem jednom ne probati tradicionalni roštilj kojeg zovu parrillada. Parrillada je mješoviti roštilj koji se poslužuje u slijedovima, a obuhvaća odreske govedine, kobasice, rebarca, ali i unutarnje organe. Vrlo vjerojatno nećete znati koje ste sve dijelove krave pojeli, ali vrlo vjerojatno nikada nećete jesti tako dobro spravljeno meso kao u Argentini.

Osim životopisnih menija restorana, podjednako je zanimljiv i život na ulicama grada. Na glavnom gradskom trgu San Martin i danju i noću možete zateći desetke ljudi kako plešu različite nacionalne plesove: argentinski tango, cuarteto ili cumbiu. Vječito optimistični Argentinci žive da bi plesali i plešu da bi živjeli, ostavljajući sve životne brige iza sebe, jer uvijek ima vremena i razloga za ples.

Osim što žive za ples, Argentinci podjednaku ljubav imaju i prema mateu. Mate je tradicionalno piće Južne Amerike, posebno popularno u Argentini i Urugvaju. Iako okusom podsjeća na čaj, nikako nemojte to reći Argentincu jer mate, za njih, nije samo piće, već i način života i posebno važan ritual te usporedbu s čajem smatraju gotovo uvredom. Mate se pije iz posebno dizajniranih šalica i metalnih slamčica, što im omogućuje da ga piju tijekom hoda, u tramvajima, metrou, autobusima i na poslu.

Sve što je lijepo kratko traje, a četiri dana provedenih u Córdobi čini se kao dobra uvertira za glavni grad Argentine, Buenos Aires. U Buenos Aires dolazim pred jutro, kad na ulicama vlada najveći prometni kaos i kada nekoliko milijuna ljudi žuri na svoj posao. Ali ne marim previše za to, Buenos Aires je pun iznenađenja, a jedno od prvih bila je vožnja kroz najsiromašnije dijelove grada.

Prisjetila sam se citata jedne blogerice koja kaže da nije bila svugdje na svijetu, ali da ne može zamisliti da postoji bolje mjesto od Buenos Airesa. I možda pretenciozno zvuči na prvu, ali magičan je taj Buenos Aires, raznolikom arhitekutrom; od neoklasicizma, neogotike do neobaroka upliće različite stilove mnogih kultura, stoga ni ne čudi da Buenos Aires zovu Parizom Južne Amerike.

Svaki turist treba prošetati najdužom avenijom na svijetu, Avenidom 9 de Julio, za koju vam treba nešto više od dvije minute da prijeđete s jedne strane ceste na drugu, zahvaljujući mnogobrojnim semaforima. Ipak, možda će prije vašu šetnju gradom prekinuti pokoji prosvjed, nego li semafor. Naime, Argentinci su jako angažirani društveno i politički, stoga se svakodnevno odvijaju demonstracije i prosvjedi širom grada, nerijetko blokirajući promet i uvijek uz pratnju policije.

Među turistima najposjećenije mjesto jest kvart La Boca, poznat po uličnim tango plesačima i razigranim šarenim zgradama, ali i La Bomboneri, čuvenom stadionu kluba Boca Juniorsa gdje je nekoć igrao najpopularniji nogometaš svih vremena, Diego Maradona.

Ipak, kao veliki ljubitelj nogometa, poslasticu u obliku nogometne utakmice doživjela sam na stadionu Libertadores de América, stadionu kluba Independiente. Biti u Argentini, a ne gledati nogometnu utakmicu uživo, jednak je grijeh kao ići u Pariz i ne vidjeti Eiffelov toranj. Independiente je poveo 2 naprema 0 protiv kluba Nacional iz Paragvaja i uspjela sam doživjeti ono za što su tisuće okupljenih Argentinaca živjeli – pobjedu njihovog omiljenog kluba.

Dobro raspoložena svjetina blokirala je promet, slaveći važnu pobjedu na ulicama Buenos Airesa, ali nikoga, osim nas Hrvata, nije čudila činjenica da je to sasvim opravdan razlog za napraviti prometnu blokadu u središtu grada.

U razgovoru sa svojim prijateljem iz Buenos Airesa, Juanom, doznala sam da noćima treba biti na oprezu jer česte su ulične pljačke, mada se niti u jednom trenutku tijekom boravka u Argentini nisam osjećala nesigurno. Na moju veliku sreću, te iste večeri, vozeći se kući, imala sam priliku iz automobila vidjeti kako dvojica policajca privode pljačkaša iz lokalnog supermarketa i time potvrditi tezu dušobrižnika kako je Argentina “opasna”. Opasna za zaljubiti se u nju, rekla bih.

Argentina je sve to i puno više od toga. Sve te divne građevine, svi ti prekrasni parkovi, ali i svi ti prekrasni ljudi koje sretneš ondje. Znatiželjni, veseli, ali iznad svega strastveni Argentinci, ostavit će na vas utisak htjeli vi to ili ne. Jedino se u Argentini ljudi uvrijede kad im uskratite poljubac prilikom svakog pozdrava, jedino tamo se neće nitko čuditi ako kažete da ste upravo odigrali partiju nogometa u nečijem dnevnom boravku i jedino ondje će svatko na spomen Hrvatske viknuti sa smiješkom: “ay Hrvatska, volimo vašu nogometnu reprezentaciju!” I kako onda ostati ravnodušan na njihovu vedrinu? Kako onda ne biti tužan iako je pred tobom najljepši zalazak sunca, ali znaš da ostavljaš te izvanredne ljude iza sebe?

Prvi dio putopisa možete pronaći ovdje.