Chillanje u Čileu

I prije nego li je avion sletio na Comodoro Arturo Merino Benítez internacionalni aerodrom u Santiago de Chileu, Južna Amerika mi je uspjela oduzeti dah. Pijući posljednju talijansku kavu na nekih 10 000 metara nadmorske visine, divila sam se Andama ispod mene koje su bile prekrivene snijegom, iako je u Južnoj Americi započelo proljeće. Nisam ni sanjala da ću za manje od tjedan dana prolaziti tim istim Andama i vidjeti drugi najviši vrh na svijetu – Aconcaguu.

Izlazim iz aviona, obavljam graničnu kontrolu na kojoj se već jasno dalo naslutiti; ne znaš li pričati španjolski, imat ćeš muchos problemas. Obavještajnim razgovorom dajem do znanja čileanskoj policiji da isključivo idem u turistički posjet Čileu i da sam isključivo gledanjem meksičkih sapunica naučila španjolski. S obzirom na smijeh koji je uslijedio, mislim da ga nisam uspjela uvjeriti u nijedno od navedenog, ali je ipak udario pečat u putovnicu. Šaljem svom prijatelju poruku da čekam njegove roditelje na ulazu. I čekala sam tako nekih dva sata, uz neprestano odbijanje lokalnih taksista da mi ne treba prijevoz, dok se napokon nije ukazala majka mog prijatelja Francisca. Iako bi u bilo kojoj situaciji čovjek poludio da mora čekati nekog dva sata, teško se naljutiti na Latinose kad vas dočekaju s osmijehom od uha do uha, grleći i ljubeći kao da vam ovo nije prvi susret, već kao da ste prijatelji oduvijek.

Ubacujem sebe i svoj kofer u autobus koji vozi prema centru grada i tada počinje kaos kojeg, malo je za reći, obožavam. Na svakoj stanici ulaze ulični prodavači pa u prosječnoj 30-minutnoj vožnji možete kupiti sve što vam (ne)treba: kreme protiv bolova, čokoladice upitnog roka trajanja, vodu i sokove pa čak i stolice, ali i drugi kućanski namještaj. Ako ipak niste čovjek od putujuće tržnice, red pjevanja, sviranja, plesanja upotpunit će bilo koju vožnju javnim prijevozom.

Zateknete li se u Santiago de Chileu, jedno od mjesta kojim ćete proći jest središnji trg Plaza de Armas. Čaroban je taj trg gdje se svakog dana odvija svojevrsno kazalište na otvorenome; razni samoprozvani pjevači, komičari, glumci i plesači probat će izmamiti vam osmijeh na lice i pokoji čileanski pesos iz džepa. Zabava je to za narod, a užitak je za oči promatrati oko sebe moderne zgrade u kombinaciji s gradskom katedralom Santiaga i veličanstvenom zgradom središnjeg poštanskog ureda. Mjesto gdje se prošlost i sadašnjost susreću u jednom.

Došavši u Čile, postojao je određeni strah od krađe osobnih stvari budući da nijedna zemlja Južne Amerike ne slovi za pretjerano sigurnu. Upozorenja od strane čileanskih prijatelja shvatila sam ozbiljno, a pretjerana briga za novac i fotoaparat postala je glavna preokupacija prvih nekoliko sati provedenih u Santiagu. Ubrzo shvaćam kako strah nije opravdan, ali treba biti na oprezu, tako da već ispred predsjedničke palače La Monede spremno lokalnom stanovništvu dajem mobitel u ruke i poziram.

Nemoguće je opisati kakav je život u Santiagu nekome tko nikad nije posjetio Latinsku Ameriku; lakše ga je doživjeti. Doživjeti iznenađenje lokalnog stanovništva kad kažeš da si Europljanin, a smatraš da je život ondje opušteniji, da su ljudi sretniji, unatoč tome što možda materijalno manje toga imaju. Doživjeti čuđenje kad kažeš da nikad nisi probao vino i sladoled, čuveno i nezaobilazno piće zvano terremoto kojeg moraš popiti u La Piojeri, jednom od najstarijih barova u Santiagu u koji su zalazili i nekadašnji predsjednici, glazbenici i pisci.

Vjerujem da je najlakše upoznati kulturu kroz gastronomsku ponudu i tako kreće avantura zvana hedonizam i neumjerenost u jelu u piću. Lokalci me savjetuju da ne kupujem street food jer možeš pokupiti pokoju bolest koju ne želiš i zato odlazim u lokalne restorane isprobavajući empanade i chorrillane i ostale specijalitete koje pamtim samo po dobru. Isprobavam i tradicionalna alkoholna pića kao što su chicha i pisco, ali i mote con huesillo bezalkoholno piće s breskvom i pšenicom.

Noćni izlasci priča su za sebe. Nema tog kafića koje ne vrvi masom ljudi i nema tog kluba u kojem se ne pleše, bez obzira o kojoj vrsti glazbe se radilo. Plešu svi, a predrasuda da je svaki Latinos  talentiran za glazbu i  zna plesati barem nekoliko latinoameričkih plesova, ali i ponešto više, službeno je potvrđena. Neprocjenjivo je vidjeti zaprepaštenje na licima lokalaca kad kažeš da imaš dvije ‘lijeve’ i da najbliže što si se ikad susreo s plesom je gledajući “Ples sa zvijezdama”.  Nešto manje se ipak začudio simpatični čileanski policajac pristajući na fotografiranje, spreman da pozira za nadobudne hrvatske turiste u jedan u noći.

Jedan od preostalih dana iskoristila sam za posjet Valparaísu, gradiću na obali Čilea, kojeg lokalno stanovništvo skraćeno zove Valpo. Smješten na obali Tihog oceana, postao je jednom od najvažnijih luka u zemlji. Okružen strmim obroncima, osim javnim prijevozom, dobro je povezan s uspinjačama kojih ima oko 15-ak po čitavom gradu. Cijena vožnje uspinjačom kreće se između 2-3 kune po smjeru, a neke od njih vas mogu dovesti do prilično dobrih vidikovaca s kojih se vidi cijeli grad.

Nebrojeno puta pomislila sam da zapravo sve izgleda kao da je u Čileu vrijeme stalo pred dvadesetak godina. Ulice ne odveć čiste, prljava Mapocho rijeka koja prolazi centrom grada, ogoljelo klupko žica koje se protežu od jednog do drugog stupa električne rasvjete te kuće koje ostavljaju dojam da su građene posve neplanski. Neke s fasadama različitih boja, neke raskošnije i veće, duge drvene i manje. I zatim, posljednjeg dana, uspneš se na brdo San Cristobal i s 800 metara nadmorske visine sve ima smisla, podno Anda vidiš jedan cjelovit konglomerat.

Lutajući predgrađima Santiaga, prijateljica kaže kako nema druge riječi kojom bi opisala Čile nego li “divlje”. I zaista, divlji je taj Čile, divlji u svojoj energiji, pozitivnoj mješavini sreće, neopterećenosti i slobode ljudi na ulicama i nipošto bogat ili pretenciozan, ali zasigurno grad s dušom.