‘Bjelovarska Hirošima’ – spomen na stradale u velikoj eksploziji

Na sjeverozapadnom dijelu grada Bjelovara, u šumi Bedenik, nalazi se Spomen-područje Barutana, mjesto sjećanja na hrabrost i žrtvu hrvatskih branitelja. Ova šuma, koja se u narodu naziva još i bjelovarskom Hirošimom, svjedok je tragičnog događaja koji se dogodio 29. rujna 1991. godine.

Prije Domovinskog rata, u kompleksu šume Bedenik nalazilo se važno skladište ratne pričuve 265. motorizirane brigade JNA. U skladištima su se nalazile tone ubojitih sredstava, tenkovskih punjenja, ručnog naoružanja kao i bombi. Skladište je bilo čuvano “mrtvom stražom”, što znači da su stražari imali ovlasti za vatreno djelovanje i korištenje vojnih pasa. Bilo je zaštićeno dvostrukom ogradom, a stražarska mjesta bila su povezana žičanom vezom razvučenom po stablima.

Barutana 29. rujna 1991.

Planom ‘Bilogora ’91’ Glavnog stožera Hrvatske vojske, koji je imao za cilj oslobađanje bjelovarskog i koprivničkog područja, blokirani su svi vojni objekti na bjelovarskom području kako bi se spriječilo spajanje neprijateljskih snaga i otklonila opasnost po civile.

U vojnom kompleksu Barutana, s druge strane žičane ograde nalazio se major JNA Milan Tepić (naknadno proglašen za posljednjeg narodnog heroja Jugoslavije), koji nije pristao na mogućnost dogovora ili predaje skladišta. JNA je postavila minska polja usmjeravajućih mina, pripremajući sva tri skladišta za lančano miniranje. No, skupina hrvatskih branitelja hrabro je pokušala ući u skladište u jutarnjim satima 29. rujna 1991. Trojica hrvatskih vojnika su poginula u vatri koju je otvorio jedan od oklopnih transportera JNA. Dok su preostali hrabro nastavili svoj napad prema istočnoj strani skladišta, u isto vrijeme, major JNA Milan Tepić, koji se nalazio unutar kompleksa, nije pristajao na mogućnost dogovora ili predaje skladišta. Pripadnici JNA počeli su pokazivati znakove predaje ističući bijele plahte. Vidjevši to, Milan Tepić je u 10 sati i 43 minute aktivirao minirana skladišta električnim impulsom. Međutim, zbog prekida veze koju su hrvatski branitelji ranije presjekli, eksplodiralo je samo jedno skladište umjesto sva tri. Eksplozija je izazvala stravične posljedice, gubitak još osmorice hrvatskih vojnika. Ogromna silina eksplozije stvorila je krater dubok 12 metara, a širina udara izbrisala je šumu u prvoj zoni udarnog vala u krugu od 60 metara i teško oštetila drugu zonu u krugu od 150 metara. Nad Barutanom se nadvio crni dim u obliku gljive. Spomenuto područje godinama je zjapilo zapušteno, a na mjestu kratera nalazilo se jezero.

„Od siline udarnog vala, izbačen sam iz rova“

„Bilo je to neko drugo vrijeme, vrijeme kojeg se nerado prisjećam. Hrvatska želja za samostalnošću bila je tek u povojima. U Bjelovaru su bili sve češći oružani sukobi. Grad s užom okolicom sadržavao je četiri ili pet vojnih kompleksa. Jedan od njih je bila ‘Barutana’, smještena izvan grada, no u neposrednoj blizini. Po selima su organizirani krizni stožeri, a ja sam pripadao jednom od njih. Moje zborno područje bilo je u blizini spomenute Barutane. Krizni stožer Rovišće, Predavac i Hrgovljani držali su obruč oko iste. Tjednima ranije nalazili smo se na seoskim stražama u rovovima u šumi Bedenik čekajući mirnu predaju od strane majora JNA Milana Tepića, no nažalost stizale su poruke kako se živ ne planira predati. Tog dana u ranim jutarnjim satima se začula sirena za uzbunu i uzduž cijelog grada čule su se pucnjave te je krenulo oslobađanje bjelovarskih vojnih kompleksa. Na području mog kriznog stožera, 11 branitelja krenulo je u akciju oslobađanja ‘Barutane’. Nekolicina nas ostala je u rovovima kao potpora istima udaljeni tek dvjestotinjak metara. Kako su već pristizale informacije o dva oslobođena kompleksa, smatram da su iste došle i do majora JNA. Njegova odluka da se živ ne preda, dovela je do aktivacije eksploziva i slanja velikog broja nevinih ljudi u direktnu smrt. Ne sjećam se koliko je točno bilo sati, možda 9 ili 10,  najprije se ponovo začula sirena, a onda najsnažnija eksplozija u mom životu. Od siline udarnog vala izbačen sam iz rova nekoliko metara, a oko mene su padali dijelovi metalne i betonske konstrukcije skladišta. U zrak se vinuo crno-sivi dim, praćen vatrenim obručem koji je formirao gljivu. Nakon što smo se sabrali, krenuli smo prema vojnom kompleksu. Za ono što nas je unutra dočekalo, čovjek nikad nije i neće biti spreman. Slike užasa, nemjerljive ljudskim riječima.

Krater, ogoljena drveća i spržene površine. Strava i užas, gori od horor filmova. Svakodnevno zujanje u ušima mi je tek suvenir na te dane“, s tugom u glasu priča Stjepan Perić, jedan od branitelja.

„Nebo je tog dana bilo tamnije“

„Tog sam se dana nalazio u Koprivnici. Za svojim radnim stolom pisao sam neki članak, bili su jutarnji sati. Najprije sam osjetio nekakvu vibraciju, a zatim se začula snažna eksplozija, no u prvi tren nisam shvatio iz kojeg smjera dolazi. Sjećam se da je nebo tog dana bilo tamnije, drukčije, zrak je bio ispunjen nečime. Vjerojatno zbog čestica ispuštenih prilikom eksplozije i miris u zraku je bio drugačiji. Udaljenost između Koprivnice i Barutane je oko 35 kilometara, no unatoč tomu, osjetilo se“, prisjeća se pročelnik Odsjeka za novinarstvo Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever doc. dr. sc. Željko Krušelj.

„Ne mogu shvatiti ludost osobe koja je to učinila“

„S obzirom da sam bio poprilično mali, maglovito se sjećam spomenutog događaja. Priča o Barutani je vrlo živahna na području Križevaca iz razloga jer se ljudi sjećaju toga praska, tog udarca. Po pričama starijih, neki su smatrali da se po zvuku eksplozija dogodila u samom gradu. Kao dijete sam često tamo prolazio kada bi išli kod pokojnog strica. Ne mogu shvatiti ludost osobe koja je to učinila“, istaknuo je predavač Odsjeka za novinarstvo Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever dr. sc. Dejan Pernjak.

„Pogledom prema Barutani, primijetio sam dim u obliku gljive“

„Sva sela u okruženju Bjelovara organizirala su seoske straže. Kretanje je na neki način bilo ograničeno. Ujutro iza 6 sati, aktivirana je prva uzbuna. Nalazio sam se na punktu u Klokočevcu, udaljen od Barutane nekih 3 kilometara. Svi smo bili upoznati s događajima unutar i oko grada. Koliko se sjećam, iza 10 sati začula se sirena, a potom čula snažna eksplozija. U prvi mah nisam znao što se dogodilo, no pogledom prema Barutani primijetio sam dim u obliku gljive. Postalo mi je jasno da se tamo nešto dogodilo“, govori nam Nikola Tomić.

Moje sjećanje

Kao šestogodišnjak, nisam bio u stanju razumjeti zašto bi netko želio oduzeti moj ili život meni dragih osoba. Tada mi je plastična puška bila glavna zanimacija dok mi je istodobno na glavi ponosno stajala maskirna šilterica s metalnim grbom. Sirene zračne i opće opasnosti postale su dio moje svakodnevnice. Iza mene je bilo više noći prespavanih u podrumu na spužvi, nego u vlastitoj sobi na toplom krevetu. Iako nevoljko, pristao sam na novonastale promjene, a one su postale dio moje svakodnevice. Sve do dana najstrašnije eksplozije. Tlo se zatreslo jače od svih potresa koje sam doživio. Vibracija i zaglušujuća detonacija izazvale su u meni strah.

U tom trenutku, ležao sam na kauču i osjetio komadiće stakla s prozora. Znao sam da se dogodilo nešto strašno.  

Danas, nakon trideset godina, sjećanja ne blijede i svaki prolazak pored Barutane podsjeti me na komadiće stakla…

Je li moglo biti drugačije? Tko je osoba koja je presjekla žice i spasila nedužne ljude? Njeno se ime nigdje ne spominje…  

Godinama je Barutana bila prepuštena zubu vremena, no danas se na mjestu tragedije nalazi novouređeno spomen-područje posvećeno hrabrosti i žrtvi bjelovarskih branitelja. Nažalost, sjećanja na njih žive tek oko 29. rujna. Staze duž područja obilježene su informativno-edukacijskim pločama koje opisuju vojne akcije u kojima su sudjelovali bjelovarski branitelji. Opremljene su grafikama i dvojezičnim opisima na hrvatskom i engleskom jeziku s popratnim QR kodovima. Uz staze je postavljena rasvjeta i kao da svijetli mračnije i prigušenije. U njihovu čast sagrađena je kapelica sv. Ivana Krstitelja. Također, u blizini kapelice postavljen je spomenik kaleidoskop, rad autorice Ivane Salopek, krajobrazne arhitektice iz Zagreba. Tu su i klupe koje su definirane kao platforme od poliranog betona. No, najupečatljiviji dio spomen-područja je ostatak skladišta koji je ostao nepromijenjen nakon eksplozije. Ruševine zidova, obezglavljena debla i tragovi metaka na stablima podsjećaju na trenutak umiranja svega što je ovdje nekoć živjelo, ostavljeno da stoji zarobljeno u vremenu. Ovaj mračni prizor služi kao sjećanje i opomena na strahote rata i razaranje koje je zahvatilo ovaj kraj.

Još uvijek ponosno stoji jedan ranjeni grad, a njegove rane svakog 29. rujna ponovno krvare. U prkos i inat odbio se predati.

Izvor slika: Blaž Tomić/privatna arhiva