IN MEMORIAM: Ovo je priča o mojem profesoru

Dosad sam položio oko stotinu različitih ispita, ali jedan mi je promijenio život. Za ispit iz stilistike valjalo je analizirati neko djelo i s tom analizom doći profesoru, što nije bilo lako. Bio je to najveći autoritet za stilistiku, specijaliziran za Krležu, Andrića i Matoša, a osobito je o AGM-u napisao duboke misli.

Prije ispita došao sam u njegov kabinet, gdje me sa zida gledao Wittgenstein, i pitao ga može li mi preporučiti knjigu za analizu. Iz kutije na podu, pune jednakih primjeraka, dao mi je knjigu autora za kojeg nisam nikad čuo. Naslov mi se nije sviđao, nije mi se sviđala ni nakon prelistavanja jer je bila riječ o nekim lirsko-političkim minijaturama, a čitanje me posve razočaralo. Shvatio sam je ipak kao izazov i napravio analizu na pet stranica (kolegica, koja nije imala sreće jer je bila na ispitu sa mnom, donijela je analizu od samo pola stranice).

Nakon par godina taj me isti profesor nazvao i rekao da ima posao za mene – posao će biti na fakultetu, samo moram doktorirati. Nakon nekoliko godina, i isto toliko desetaka tisuća kuna, doktorat je bio u džepu, ali ne i posao, nešto je bilo zapelo. Ali doktorat je već bio u džepu pa sam odletio na sasvim novo sveučilište i život mi se posve promijenio.

Svih tih godina s profesorom sam se tu i tamo sretao na Trešnjevci, ja s dječjim kolicima, on s reketima. Onda bez djece, na kavi i razgovoru. Veselio se mojim uspjesima i bio tužan zbog neuspjeha, hrabrio me i hvalio kad bih sumnjao. Upoznao sam i onog pisca, a na kraju sam zavolio i njega i njegovu knjigu, koja je imala tako dalekosežne posljedice za mene.

Zadnji put sam profesora vidio zimus, u plavoj kišnoj kabanici. Krenuo je iz stana popušiti cigaretu, ali zaboravio je upaljač. Stao sam s autom i na električni upaljač mu pripalio cigaretu. Kao i svaki put pitao je za moju „gospoju“ (sa silaznim akcentom na srednjem slogu) i rekao mi da pozdravim „dicu“ (na svom materinjem zeničkom). Hrvatsko društvo pisaca poslalo je cirkularni mail da je umro prije tjedan dana, 24 sata nakon mojeg rođendana.

Budući da profesoru ne mogu više otići na sprovod, otišao sam na Matošev grob. „Umro je Kruno prošli tjedan“, rekao sam mu.

„Ja to već znam“, rekao je Matoš.