Marija Jurić Zagorka, ili – priča o tome kako je u hrvatske rječnike dospjela imenica "novinarka" - Pressedan
TOP TEME

Zagorka je bila više od običnog vojnika, kako se sama nazivala. Postoji li uopće način da joj zahvalimo na onome što je učinila?

 

PRVI DIO: Tko ste vi?

Malo tko od onih koji uđu u detaljniju analizu lika i djela Marije Jurić Zagorke neće na koncu tog istraživanja (ako ono uopće i ima konac) ostati pomalo zbunjen kontroverznim podacima na koje će, bez sumnje, naići na svome putu. Tko je zapravo bila Marija Jurić? Književnica? Novinarka? Žrtva vremena u kojem je živjela? Manipulatorica? Bila je, moglo bi se kazati, od svega toga pomalo.

Iako tome nikada nije pretjerao težila, povijest će je, u prvom redu, pamtiti kao književnicu. I to ne bilo kakvu, već kao jedno od najčitanijih i najproslavljenijih pera ovih prostora. Povijesni romani koje je najčešće “štancala” pod okriljem noći, tek nakon što bi dogotovila redovne novinarske zadatke, odmah su našli put do publike. Zapravo, nastavljaju ga pronalaziti sve do danas. Otkako je prije više od stotinu godina u “Malim novinama” objavila prve dijelove “Tajne Krvavog mosta”, a kasnije uz druge tadašnje tiskovine i brojne svoje romane, do danas su priče o Stanki i Mešku, Siniši i Neri, Gordani i Damiru, Jelenku, Delivuku, Jadranki i drugim Zagorkinim junacima pri samom vrhu ljestvica čitanosti u većini hrvatskih knjižnica. Već generacijama čitatelji se poistovjećuju s njima, uvijek iznova proživljavaju njihove avanture, učeći nesvjesno na taj način o hrvatskoj povijesti i kulturnoj baštini.

 

Zagorčica – muž na mjestu!

Ono što šira javnost manje zna, jest činjenica da je Zagorka bila, ne samo hrvatska, već i prva novinarka u ovom dijelu Europe. Vrijeme u kojem je načinila prve ozbiljnije novinarske korake, dakle kraj 19. stoljeća, nije bilo nimalo naklonjeno ženama. Barem ne onima kojima je bila mrska pomisao da život provedu za štednjakom, s kuhačom u ruci. Jedno od rijetkih zvanja u kojima su se mogla vidjeti ta pokorna i tiha stvorenja u suknjama bilo je učiteljsko. No, i u to je područje valjalo uvesti reda pa su se veliki muški mozgovi onoga vremena ozbiljno bavili mišlju da učiteljicama zakonom nametnu – celibat![1] Srećom, ta ideja ipak nije zaživjela. Učiteljicom još nekako, no novinarkom nikako nije mogla biti žena u vrijeme Zagorkine mladosti. (Takve imenice nije niti bilo u ondašnjim rječnicima.) Bila je toga svjesna i sama Zagorka pa se nije ni trudila pokušavati objaviti prve svoje novinske članke pod pravim imenom i prezimenom. Potpisivala ih je muškim pseudonimom. Tek kasnije otkrila je uredništvu identitet te, uz blagoslov tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Josipa Jurja Strossmayera, nastavila pisati pod pravim imenom. Pisala je prvo za “Obzor”, a potom i za druge vodeće domaće dnevnike i tjednike. Bila je prva politička izvjestiteljica u Europi. Njezin talent cijenili su kolege iz stranih zemalja, ali i domaći novinari i pisci, poput Frana Supila i Eugena Kumičića. Zagorka je učinila neizmjerno za žensko novinarstvo u Hrvatskoj. Tko zna kakav bi danas bio status žene u toj profesiji, da nije bilo njezinih feminističkih, slobodoumnih i naprednih tekstova kojima je budila ženski duh i davala svojim suvremenicama do znanja da se izvan zidova njihovim domova krije svijet koji im može ponuditi puno više od onoga na što su bile navikle…

Ako ćemo vjerovati brojnim pisanim tragovima, prvenstveno vlastitim Zagorkinim zapisima, Marija Jurić bila je i žrtva svoga vremena. Iako je za hrvatsko novinarstvo i književnost napravila puno, svaki njezin uspjeh osporavan je, svemu što je činila umanjivala se vrijednost. Barem na domaćem terenu na kojem su, čini se, tek malobrojni muškarci mogli podnijeti činjenicu da ih intelektualno nadvisuje “jedna obična baba”, kako su često zvali Zagorku. Koliko je muška riječ bila dominantna u vremenu u kojem je stvarala, možda najbolje ilustrira izjava Frana Supila Zagorki, nakon što je čuo da je odbila posao u mađarskom listu “Pester Lloyd”: “Zagorčice, vi ste muž na mjestu!”[2]

Detaljnije istraživanje Zagorkina lika i djela započelo je, nažalost, tek nakon njezine smrti 1957. godine. Većina onoga što se danas zna o njoj, temelji se na vlastitim Zagorkinim tekstovima i zapisima, tek manji dio povjesničari i analitičari doznali su intervjuirajući njezine suvremenike. Kao što je već spomenuto, svatko tko uđe u ozbiljniju analizu Zagorkina života, mogao bi ostati zbunjen mnoštvom kontradiktornih podataka koji pomalo vrijeđaju zdrav razum. Primjerice, kako je moguće da je Zagorka bila cijenjena i priznata novinarka u svijetu, a toliko šikanirana i ponižavana u vlastitoj domovini koju je toliko voljela? Je li tome doista bilo tako? Jer, postoje brojni zapisi da su Zagorku kao pisca cijenili i mnogi njezini suvremenici, počevši od njezina najvećeg zaštitnika Strossmayera, preko Smičiklasa, Supila, Kumičića, Kranjčevića, pa sve do tadašnjih političkih zvijezda Radića i Masaryka. Pisala je za vodeće domaće i strane tiskovine, izvještavala o najaktualnijim političkim zbivanjima, vodila vlastite novine… Da je Zagorka bila “netko” u ono vrijeme, možda najbolje potvrđuju pisani zapisi o jagmi koja je vladala za njezinim povijesnim romanima. Publika ih je gutala. Svi su znali za Zagorku. Svi su je čitali. Svi su je voljeli. Otkud onda u brojnim pisanim svjedočanstvima, prvenstveno njezinim vlastitim, toliko patnje, suza, nesreće… Je li Zagorka pri opisu vlastita života, baš kao i u svojim romanima, bila sklona dramatiziranju? Je li moguće da je barem malčice izmanipulirala svoju publiku? (Kao što je, primjerice, godinama manipulirala datumom svog rođenja?) Ili je svijet u kojem je živjela doista bio tako okrutan da ju je, na koncu, u nekoliko navrata doveo do samog ruba?

 

Gorak prvi susret s novinama

Prvi Zagorkin susret s novinama zapečaćen je – pljuskom! U detalje ga je opisala sama Zagorka u jednom od prvih zapisa o vlastitim novinarskim iskustvima koje je obznanila u seriji nazvanoj “Tko ste vi”, objavljivanoj u njezinu časopisu za žene “Hrvatica”. U tekstu nazvanom “Predigra” Zagorka opisuje kako, kao sasvim malena djevojčica, promatra svog oca kako u radnoj sobi čita novine.

“… Otac ne skida oči s onog velikog papira. Što je u njemu kad ga tako nepomično gleda? U svojoj dječjoj stolici sjedim kao privezana i ukočeno promatram oca.

Uđe sluga i javi: ‘Špan je stigao.’

Otac spusti papir na stol, skine cviker i ode.

Sama sam. Za čas se dovučem k stolu i uspnem na stolac. Preda mnom je velika stranica papira, posuta crnim slovima.

Uzmem ga u ruke sa strahom i strepnjom. Nitko ne dolazi. Spustim glavu i uprem oči u slova. Poznajem samo pojedina velika slova koja su me naučili u igri. Što sad? Dosjetim se. Uzmem cviker, nataknem ga teškom mukom na nos, uzmem novine i prinesem ih k očima. Ali, slova se rasplinuše u maglu. U istom se času otvore vrata. Prestrašena se trgnem – cviker padne na hrastov stol – staklo se raspukne. Oko mene se sve zavrti. Ništa ne vidim, ali osjetim… kako me na lijevom obrazu zapeče snažna – pljuska!

Kad se osvijestih, klečala sam u kutu i suzama ispirala užareno lice…”[3]

Taj događaj kao da je navijestio muke koje Zagorku čekaju u budućnosti. Muke koje će doživjeti nastojeći da postane priznat i punopravan član muškoga novinarskog svijeta. Muke koje su se nizale jedna za drugom. I da je to bilo jedino zloguko navještenje teške i mukotrpne borbe koja ju je čekala…

 

DRUGI DIO: Neugodni novinski počeci

Povijesni zapisi svjedoče kako je Marija Jurić rođena 1873. godine u, po svemu sudeći disfunkcionalnoj i nesređenoj, obitelji Ivana Jurića, upravitelja imanja baruna Geze Raucha. Zagorkino djetinjstvo obilježile su brojne svađe i fizički obračuni njezinih roditelja. Svojevrsni spas djevojčica je, kako sama piše u svojim brojnim zapisima, pronašla u pisanoj riječi – prvo čitajući, a potom i pišući. U više navrata Zagorka ističe gotovo spasonosnu ulogu dnevnika u koji je bilježila sve svoje misli, strahove, nadanja…

“Pišem u dnevnik da imam s kim razgovarati. Sluša moje boli, razumije tužbe, misli moje i osjećaje. Prijatelj mi je. Čavrljam s njim o svemu. Ispričala sam mu sve od početka onog dana kad sam osjetila da živim.”[4]

Kad je riječ o novinarskom stvaralaštvu Marije Jurić, malo tko od povjesničara koji su se bavili tim dijelom njezina rada, zaobilazi priču o nastanku novina u zagrebačkom samostanu u kojem se Zagorka školovala. U jednom od svojih sjećanja piše kako je revno izrezivala papiriće, ispisivala ih pričama o svecima, narodnim legendama koje je u djetinjstvu slušala od špana na očevu imanju, vijestima iz samostana i sličnim sadržajima. Ispisane papiriće Zagorka bi sašila, nakon čega bi jedan primjerak kružio među njezinim školskim kolegicama. No, ideja o izdavačkoj djelatnosti unutar samostanskih zidina nije se svidjela predstojnici samostana pa je, nakon što je otkrivena, prvi Zagorkin pokušaj bavljenja novinarstvom okončan kaznom u obliku klečanja uz prevrnut tanjur. Je li to, nakon očeve pljuske, bio novi nagovještaj onoga što je Zagorku u budućnosti čekalo u tradicionalno muškom novinarskom svijetu?

 

Tajanstveni Jurica Zagorski

Ako i jest, loše iskustvo iz samostana nije nimalo obeshrabrilo upornu, bistru i talentiranu djevojku. Godine 1891. podigla je na noge mađaronski nastrojene zagorske kotarske predstojnike, nakon što je otkriveno kako upravo ona stoji iza izdavanja i raspačavanja omladinskog lista “Zagorsko proljeće”. Uvodnik toga jedinog objavljenog broja lista, nazvanog “Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju”, spomenuti dužnosnici ocijenili su atakom na tadašnjeg bana Khuena Hedervaryja. Oprosta nije bilo, samim time što je Zagorka nekoliko godina ranije, za službenog posjeta Hedervaryja Hrvatskom zagorju izmijenila govor koji su joj unaprijed pripremili, a koji je trebala poslušno izrecitirati. Umjesto toga, djevojčica ga je, potaknuta svakodnevnim žalopojkama hrvatskih seljaka s kojima je provodila većinu vremena, “prekrojila”, pozvavši bana da oslobodi hrvatski narod mađarskog ugnjetavanja. Nakon skandala sa “Zagorskim proljećem” njezin je otac jedva zadržao zaposlenje na imanju velikoga banovog prijatelja baruna Raucha. Kazna za Zagorku bila je grozna – roditelji su je odlučili udati za mađarskoga željezničkog činovnika Andriju Maltraya. Inače, jedini broj “Zagorskog proljeća” Zagorka je izdala uz pomoć bratića, a tekstove je potpisivala svojim prvim pseudonimom – Jurica Zagorski.

Ubrzo nakon udaje, Zagorka se sa svojim puno starijim suprugom seli u omraženu Mađarsku. Brak joj je bio obilježen nedaćama i neslaganjem s mužem i svekrvom. U svojoj romansiranoj autobiografiji “Kamen na cesti” zorno prikazuje kako su je to dvoje psihički i fizički zlostavljali, čak je i izgladnjivali i zatvarali u kući. Maltray je prepoznao spisateljski talent svoje supruge pa ju je pokušao prisiliti da piše tekstove za neke od mađarskih novina u kojima se veličala tadašnja mađarska ugnjetavačka politika spram Hrvatske. No, Zagorka je to kategorički odbila. Neslaganja sa suprugom kulminirala su njezinim zatvaranjem u ludnicu iz koje je uspjela pobjeći zamijenivši odjeću s nekom služavkom. Nakon toga se vratila u Hrvatsku gdje se odlučuje u potpunosti posvetiti novinarstvu. Bit će to, kako se pokazalo na samom početku, trnovit i iscrpljujući put…

 

TREĆI DIO: U muškom svijetu

Zbog bijega od muža Zagorke se obitelj odrekla. Nije ju to pokolebalo. Odlučila je živjeti sama te sama zarađivati svoj kruh. Pišući. A bila je žena. Na samom kraju 19. stoljeća takvo što bilo je teško provedivo. No, ne i neprovedivo.

Prvi novinski članak Marije Jurić Zagorke bio je zapravo prepričavanje njezina vlastita iskustva s jedne pučke proslave na kojoj su neki drski mladići od nje i njezinih prijateljica zatražili da sa svojih nošnji maknu hrvatske nacionalne simbole, na što su im one uzvratile batinama. Zadrtoj “antimađaronki”, dodatno ogorčenoj na sve što dolazi preko Drave, nakon razvoda od muža Mađara to je bilo dovoljno da napiše oštar osvrt na događaj. Potpisala ga je pseudonimom “Jedan Hrvat”. Prvotno je objavljen na naslovnici lokalnoga “Hrvatskog lista”, da bi ga nakon toga prenijele sve zagrebačke novine. Za Zagorku je to bio vjetar u leđa te ona nastavlja pisati “poskrivećki”.

Nakon velikog uspjeha koji je postigao njezin članak “Egy percz” u kojem progovara o problemu upotrebe mađarskog kao službenog jezika na hrvatskim željeznicama, a koji su također objavile sve domaće novine, Zagorka skuplja dovoljno hrabrosti te odgovara na poziv urednika spomenutoga lokalnog “Hrvatskog lista”. Iako u uredništvo novina odlazi sa strepnjom i pripremljenom laži kako je ona zapravo izaslanik toga tajanstvenog muškog novinara čijih tekstova se javnost ne može zasititi, urednik Dogan joj odmah daje do znanja kako zna da je ona prava autorica. Na njezino čuđenje, govori joj neka piše i dalje.

Ohrabrena time, Zagorka svoje tekstove nudi “Obzoru”, tada vodećem domaćem opozicijskom listu u Hrvatskoj. No, tamo je jedan od čelnih ljudi lista Šime Mazzura, s kojim će Zagorka i kasnije dolaziti u brojne sukobe, grubo odbija jer nije “netko”.

“… – No da, pitam vas: Tko ste vi? Kakve ste obitelji? Tko vas protežira? Tko vam je otac?

– Otac mi je upravitelj imanja vlastelina R.

– To još ništa ne znači – tko vam je otac, je li odlične obitelji? Možda je plemić? Ili se je čime istakao?

Odgovor mi je strelimice iz mozga pao na jezik:

– O, da! Moj otac je otvorio besplatnu školu za cijepljenje vinove loze, jer će se time vinova loza spasiti od filoksere!

On prasne u smijeh. (…)

– Tko hoće pisati, draga moja, taj mora biti – netko! Mora biti rođen, predestiniran za takvo uzvišeno zvanje. Vi ste ipak malo odviše drski! Dotrčali ste s ulice i velite: želim pisati! Nije čudo da se čovjek mora nasmijati…”[5]

 

Suicidalne misli

Ovakav doček u “Obzoru” obeshrabrio je Zagorku te ona u svojim memoarima priznaje kako je u to vrijeme pomišljala na samoubojstvo. Ipak, odlučuje pokušati ponovno. Ovaj put članke o političkim zbivanjima u Hrvatskoj šalje u mađarske opozicijske listove. U rekordnom roku oni u Mađarskoj postaju hit, a njihove prijevode na hrvatskom počinju objavljivati domaće novine. Tekstovi su objavljivani na naslovnicama, o njima se raspravlja u Hrvatskom saboru. Svi hvale tog novinara koji hrabro progovara u zbivanjima u Hrvatskoj.

Iako jednom već ponižena, Zagorka ponovno odlazi u “Obzor” i traži audijenciju kod tadašnjeg urednika Josipa Pasarića te s njim uspijeva dogovoriti suradnju. Pasarić će se i kasnije pokazati jednim od najvećih Zagorkinih zaštitnika u trenucima kad je drugi kolege budu osuđivali, napadali i ponižavali. Pasarić potiče Zagorku u pisanju, baš kao i njegov nasljednik Jovan Hranilović. “Obzorovci” Zagorku prvotno skrivaju, ona im od kuće šalje svoje tekstove, no s vremenom je sele u redakciju. Doduše, u zapećak, da ne upada u oči onima koji svraćaju u uredništvo, ali i kako ne bi bila na putu muškim kolegama novinarima koji je prihvaćaju sa sprdnjom i podsmijehom. Tijekom godina provedenih u “Obzoru” njezin je rad najviše osporavao Šime Mazzura, a Zagorka nije protjerana iz uredništva samo zahvaljujući zaštiti tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je bio najveći dioničar Dioničke tiskare u čijem vlasništvu su se spomenute novine nalazile. U jednom od pisama vodstvu “Obzora” Strossmayer piše:

“Kad je Svevišnji nesumnjivi dar za novinara dao ženi – kao što izvire iz priloženih članaka – onda se mi grješni smrtnici moramo Njegovoj uzvišenoj volji pokoriti.”[6]

Zagorka počinje pisati javno, tekstove potpisuje svojim imenom i prezimenom, a to kao da još više ljuti njezine kolege koji su prema njoj sve okrutniji. Iako o tome svjedoče njezini brojni zapisi, niti iz jednoga nije moguće razlučiti što je istome razlog. Vjerojatno tek jal i nemogućnost podnošenja činjenice da su tekstovi “jedne babe” čitateljima draži od njihovih. Iako je publika prihvaća, Zagorka stalno strepi od osude muškaraca, u njezinim tekstovima o tome razdoblju života iščitava se panični strah od toga da bude primijećena i otkrivena u muškom društvu. To bi samo značilo nove osude i podrugivanja. Najbolje to ilustrira opis izvještavanja s jedne kazališne predstave i iskustvo iz novinarske kazališne lože.

“… Jedne večeri, kad se davala drama, loža je bila krcata. Već je započeo prvi čin kad se pojavi neki gospodin. Premda je bila tmina, očito su ga prepoznali i ustali ponudivši mu mjesto. Slutila sam, bila je to neka znamenita ličnost.

Sa strahom čekam dok svrši čin kako bih mogla pobjeći da nisam na putu, jer loža je puna gospode.

Čin svrši i upale svjetlo. Pljesak se ori. Hoću da izađem, ali baš ulazi neki snažan gospodin. Stisnem se u kut, u sjenu, i čekam da se on makne. Uzalud čekam. On stoji nepomično. Zapremio je čitav izlaz. Mislim, ovako stisnuta u sjeni, neće me nitko opaziti. Valjda će svi izaći, a mene neće vidjeti jer me je taj gospodin gotovo posve sakrio svojim razvijenim leđima.

Pljesak utihne, a svi se okrenu prema gospodinu koji je tek došao u ložu. Oslovili su ga i šalili se.

Sad će napokon izaći da mogu i ja – i čekam spremna da umaknem…”[7]

 

Vrtoglave naklade

Prijeziru i osudi unatoč, Zagorka polako napreduje u “Obzoru”. Urednici joj daju sve ozbiljnije zadatke i teme. Jedan od najsvjetlijih trenutaka u tom listu doživljava 1903. godine kada čelni ljudi lista bivaju uhićeni i zatvoreni zbog svojih revolucionarnih tekstova. Ona ostaje u redakciji sama te preuzima uredničku palicu. Sama piše većinu tekstova kako bi novine i dalje izlazile, surađujući pritom sa studentima koji diljem Zagreba organiziraju prosvjede protiv mađarskog ugnjetavanja. U jednom od svojih zapisa Zagorka se šali na vlastiti način, opisujući kako joj čak niti žandari nisu vjerovali da je urednica, jer je tada bilo nezamislivo da urednik jednih novina – nosi suknju!

“Dobila sam prvu vizitu – policije. Zinuli su u me i pitali:

– Tko ste vi?

Pokušavam razjasniti, ali ne vjeruju. Traže da im pokažem zamjenika urednika, suradnike i sve one koji dolaze u redakciju. No, morali su ostaviti uredništvo, a da nisu imali sreću vidjeti gospodina zamjenika redaktora, a ni ostale.”[8]

Zagorku ipak nekoliko dana kasnije zatvaraju. Iskoristila je boravak u zatvoru na najbolji mogući način – u ćeliji je napisala jednu od svojih prvih drama – “Evicu Gupčevu” – koja je vrlo brzo postala hit na domaćim kazališnim daskama.

Nedugo nakon toga “Obzor” šalje Zagorku da izvještava sa zajedničkoga mađarsko-hrvatskog sabora u Pešti. U tom razdoblju njezina karijera doživljava vrhunac. Svakodnevno šalje članke u Hrvatsku gdje ih javnost ne može dočekati. Upravno zahvaljujući njezinom pisanju, “Obzor” zauzima vodeću poziciju u domaćem nakladništvu. Potvrđuju to i istraživanja uglednoga domaćeg publicista, povjesničara i novinara Josipa Horvata koji u svojoj povijesti hrvatskog novinarstva, među ostalim, piše:

“Takva je reportaža, pored načelnih političkih članaka, utjecala na raspoloženje i prosuđivanje čitalačkih masa. I dašto, pridonijela je interesu za novine. Vidjelo se to iz porasta naklade, kad je ‘Obzor’ tih mjeseci dostigao nakladu od 5.000 primjeraka dnevno. Dotad toliku nakladu nije imao niti jedan dnevnik u Hrvatskoj.”[9]

Inozemna slava

Za razliku od domaćih, Zagorkin talent prepoznaju kolege u drugim zemljama. Pohvalno o njoj pišu novinari iz mnogih europskih zemalja, ističući njezin talent i smisao za pisanu riječ. No, to je samo dodatno ojadilo njezine kolege iz Hrvatske. Na proslavu desete godišnjice Zagorkina rada, koju su za nju upriličili članovi sindikata inozemnih dopisnika u Budimpešti, nije joj došao nitko od hrvatskih kolega. Zagorka o tom događaju piše:

“Ni počast niti zdravice što su ih izrekli naši i inozemni novinari, kao i zastupnici, nego činjenica da su me tamo smatrali svi, i zastupnici i novinari, ozbiljnim ravnopravnim radnikom, bila je lijek za teške rane, za prezir i stalno ponižavanje što sam ga doživljavala u svojoj domovini zbog zabluda društvenog poretka i omalovažavanja ženskog roda.”[10]

U “Obzoru” će Zagorka ostati raditi sve do 1918. godine. Nakon toga piše za “Jutarnji list”, “Zabavnik”, “Novosti”, “Vijenac”, surađuje sa sarajevskom “Nadom”. U svakoj redakciji u koju bi dolazila nailazila bi, baš kao i u “Obzoru”, na osudu i podsmijeh muških kolega. No, do kraja života tvrdila je kako je ona prije svega – novinar. Taj je posao smatrala svetinjom i za njega je živjela. Iako je javnosti s vremenom postala daleko poznatija po brojnim povijesnim romana koje je počela pisati na nagovor Josipa Jurja Strossmayera, a s ciljem istiskivanja s tržišta jeftinih njemačkih romana koji su, kako je vjerovao Strossmayer, trovali hrvatski duh, tvrdila je kako ona zapravo književnosti nije dala ništa i uvijek je upravo novinarski posao bio imperativ u njezinu životu.

 

ČETVRTI DIO: Ženski časopisi i tragičan kraj

Marija Jurić Zagorka bila je buntovnica. Brojni zapisi svjedoče o tome kako je poticala i pomagala studentske i druge demonstracije. Bila je i veliki borac za prava žena. (S obzirom na gorko iskustvo snalaženja u nemilosrdnom muškom svijetu, zaista nije bilo relevantnije osobe u borbi za takve ciljeve.) Godine 1924. od jednoga njemačkog izdavača dobila je prijedlog da u Hrvatskoj uređuje list za žene u kojem bi objavljivala prijevode njemačkih tekstova sličnih tamošnjih izdanja. Naravno, Zagorka koja je zazirala od svega što bi i na najmanji način moglo ugroziti hrvatsku jezičnu i drugu slobodu, kategorički to odbija. No, to joj daje ideju. Godinu dana kasnije pokreće “Ženski list” u kojem je sama pisala većinu tekstova. Bili su to članci o kućanstvu, modi, kozmetički savjeti, ali mjesta u njemu pronalazi i za važne teme o pravima žena u kojima do izražaja dolazi njezin urođeni feminizam. “Ženski list” vrlo brzo stječe zavidnu listu pretplatnica iz cijele zemlje. Međutim, s vremenom Zagorka dolazi u sukob s drugim suradnicama lista, prvenstveno sa Sidom Košutić koja sa Zagorkom nije dijelila tako revolucionarne poglede na svijet. Košutić je bila sklonija razmišljanju kako je ženama ipak primarno namijenjena uloga kućanice koja će poslušno, s kuhačom u ruci, slušati svog muža i činiti ono što joj on odredi. Za Zagorku je takvo što bilo nezamislivo. Godine 1939. uredničku palicu “Ženskog lista” prepušta Sidi Košutić i odlazi.

 

Novi početak

Iste godine ulaže svu svoju ušteđevinu u pokretanje novoga ženskog lista – “Hrvatice”. Prvi broj otisnut je u nakladi od nevjerojatnih 15 tisuća primjeraka. Srećom, pokazalo se kako je puno više stvarnih Hrvatica koje dijele Zagorkin, a ne svjetonazor Side Košutić pa većina pretplatnica “Ženskog lista” prelazi u Zagorkine novine. Sve tekstove u “Hrvatici” Zagorka je pisala sama. Piše o hrvatskoj tradiciji i povijesti, ponovno svojim čitateljicama donosi različite savjete vezane uz kućanstvo i zdravlje. Iz stranih časopisa prenosi novosti o svjetskim modnim trendovima, objavljuje čak i skice i krojeve za žensku odjeću. Nastojeći kod žena probuditi revolucionarni duh, piše o pravima žena i potiče borbu za postizanje ravnopravnosti s muškarcima. Ističe ulogu žena u borbi za očuvanje hrvatstva kroz zanimljive crtice u kojima opisuje konkretne događaje – protest Zagrepčanki protiv bana Khuena Hedervaryja, stavljanje hrvatske zastave na mađarski vlak u Gorskom kotaru koje su inicirale tamošnje seljanke i sl.

Zanimljivo je da je upravo u “Hrvatici” provedeno jedno od prvih domaćih ispitivanja javnog mnijenja. Zagorka je među svojim čitateljicama provela anketu o pravu glasa za žene. Odgovori koje su joj slale, potvrđuju kako su Hrvatice tog vremena bile napredne u svojim razmišljanjima, prosvijećene i načitane. Jedna od njih piše:

“Predložila bih zakon po kojemu se nikoga ne bi smjelo progoniti za nacionalne ideje. Riješila bih nezaposlenost, da nijedan zdrav čovjek i sposoban za rad ne bi ostao bez posla…”[11]

“Hrvatica” se odlično prodavala. Zagorka je konačno radila ono što je voljela i što ju je ispunjavalo. No, nesreća kao da se ukorijenila u svaku poru njezina života pa je i toj sreći u kratkom roku došao kraj. Godine 1941., nakon ustaške okupacije Zagreba, nova vlast zabranjuje Zagorki objavljivanje “Hrvatice”. Ustaše su joj, k tome, zaplijenili svu dotadašnju zaradu od pretplata, iz stana u kojem je i uređivala list odnijeli su joj čak i pokućstvo. Bio je to strahovit udarac za ženu koja se do tada već trebala naviknuti na poniženja i šikaniranje. No, ustaše su joj oduzeli sve. Nije to mogla podnijeti. Nakon gašenja “Hrvatice” pokušala je izvršiti samoubojstvo. U svom opustošenom stanu popila je otrov. Pronašli su je u posljednji tren, već onesviještenu, te su je ipak uspjeli povratiti iz mrtvih.

 

Izigrane ustaše

Zacijelo se Zagorka tijekom ostatka života više puta pitala je li joj tim dramatičnim spašavanjem života, možda čak pomalo nalik na neke prizore iz njezinih romana, učinjena medvjeđa usluga. Jer, otada je sve u njezinu životu išlo nizbrdo. Brže no inače. Iako su joj zabranili izdavanje “Hrvatice”, ustaše su bili svjesni njezina talenta i popularnosti u puku. Htjeli su je prisiliti da za njih piše romane, no uspjela je ishoditi potvrdu liječnika da za to nije sposobna. Tada od nje traže njezine stare rukopise. No, i tada je Zagorka pronašla način da ih “prevesla”.

“Izaslanik ministarstva dolazi k meni i traži stare rukopise. U tome sam mu pomogla malo osvetnički i pokazala štivo koje obrađuje njemački apsolutizam u Hrvatskoj. Roman se počinje štampati u novinama, a kako radnja romana napada nijemstvo u Hrvatskoj, dolazi Gestapo te me onako bolesnu prijeteći preslušava i hoće da sazna na čiju sugestiju taj roman pišem. Ali po mom originalnom rukopisu ustanovljuju da je roman napisan već prije dvadeset godina, a budući da roman ne žele obustaviti, traže od mene da riječ Nijemci promijenim u Bečani i da izmijenim neka imena, a oni su brisali događaje koji im se nisu sviđali. Ekonomski sam i dalje u bijedi i živim od prodaje darova koje sam dobila od svojih čitatelja prigodom jubileja.”[12]

I nakon što ustaše i Gestapo napuste Zagreb, Zagorka će nastaviti živjeti u bijedi. Zapravo, bijeda će je pratiti sve do njezine smrti. Iako je do samoga konca pisala, a njezini su romani uvijek iznova objavljivani u domaćim novinama, život će okončati na rubu gladi. Već staru i izmorenu od života, tu će heroinu ženskog novinarstva u Hrvatskoj, ali i jedno od najznačajnijih imena hrvatske književnosti, nemilosrdno iskorištavati brojni nakladnici i pohlepni skrbnici, ne prikazujući joj stvarne podatke o prodaji njezinih djela koja nikada nisu gubila na popularnosti.

Zagorka je zaista bila žrtva vremena u kojem je živjela. Gotovo se nevjerojatnim čini da je žena takvog intelekta i borbenog duha koji izbija iz svakoga njezinog napisanog retka, mogla dopustiti da je toliko gaze i ponižavaju. Muškarci. Urednici. Kolege novinari. Vladajući. Obitelj… Cijenila ju je jedino njezina publika. No, pravo je pitanje koliko je Zagorka bila svjesna svoje publike. Je li uopće znala koliki je bio njezin stvarni utjecaj na mase? Da je svijest o tome bila na malo višoj razini, možda bi sve na koncu završilo drugačije po nju. Nije li baš tim svojim jedinstvenim statusom kod publike mogla začepiti usta svima onima koji su osporavali svaku njezinu riječ, svaki potez, svaki udisaj?

“…A tko je ta publika? I tko su ti široki slojevi kojima sam pisala i kojima pišem? To su oni koji nose ideale – nose zastave, koji se za njih daju zatvarati, za njih strijeljati, to su vrlo uzvišeni slojevi, i njima služiti, njima smjeti i moći pisati vrlo je velika čast. Nikad nisam bila književnik. Književnosti nisam dala ništa. Ali sam bila tek priprosti vojnik vašim i svojim idealima. Na posve zabitnoj fronti. Vi se sjećate, u najtežim vremenima, u beznadnim časovima diktature, vi i ja, mi smo se tajno sastajali u štampanim recima mojih romana i tu izmijenili svoje osjećaje. A sada, prije svršetka, meni je dužnost i pravo da Vama, publici, širokim slojevima koji ste mi tako dugotrajno iskazivali postojanu vjernu sklonost, od sve duše zahvalim pa, ako su Vam mojih reci bili vjerni rupčić s kojima ste otirali znoj s vašeg radnog čela, tada sam svoju zadaću ispunila.”[13]

 

Zagorkino naslijeđe

Značaj Zagorkine “zadaće” puno je veći no što je ona, u trenucima pisanja gore navedenog teksta, mogla i slutiti. Svojim je romanima budila kod ljudi ljubav prema čitanju, prema domovini, povijesti… Svojim je novinarskim radom, pak, zadužila generacije novinara koji su stasali nakon nje, i koji tek imaju stasati. Posebice novinarki. Jer, da nije bilo nje, tko zna koliko bi još vremena trebalo proći da se rodi neko žensko čeljade koje će se usuditi uzeti pero u ruku i stati nasuprot usijanim muškim glavama. Bi li neka druga “baba u suknji” uopće imala hrabrosti učiniti takvo što?

Zagorka nije bila bilo kakav vojnik, kako je samu sebe nazivala. Bila je vojnikinja koja je gotovo sve svoje životne bitke protiv daleko nadmoćnijih silnika vodila sama. Iako se u prvi mah svaka od njih može doživjeti kao Zagorkin poraz, kad malo bolje promislite o njima, shvatit ćete da su one bile velike pobjede. Ne samo za Zagorku, već i za druge žene koje su se godinama nakon njezinih gorkih početaka polako počele “šuljati” u redakcije, da bi ih do danas gotovo u potpunosti preuzele.

Zbog Marije Jurić Zagorke danas u hrvatskim rječnicima stoji imenica “novinarka”. Postoji li uopće način da joj zahvalimo na tome? Sama riječ “hvala” nije dovoljna. Sve i da odlučimo zahvaliti joj tako da uspomenu na nju držimo živom pišući i govoreći o njoj, ne bismo učinili mnogo. Jer, ona se sama, kroz svoje radove, pobrinula da bude upamćena. I stoga je možda najbolji način da joj zahvalimo taj da jednostavno nastavimo njezine bitke. Da se držimo istinskih moralnih i etičkih načela zbog kojih je ona toliko puta stradavala. Da na njezinom primjeru učimo kako biti dobra novinarka, samostalna i prosvijećena žena. Kako biti “netko”.

 


[1] Marijana Janjić, Žena u medijskom prostoru dnevnih novina u Zagrebu 1909. godine (objavljeno u zborniku radova sa znanstvenog skupa “Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe / feminizam, anitfeminizam, kriza” održanog 26. i 27. studenog 2010. u Zagrebu u okviru četvrtih Dana Marije Jurić Zagorke, Centar za ženske studije, Zagreb, 2011.).

[2] Marija Jurić Zagorka, Tajna Krvavog mosta, August Cesarec, Zagreb (predgovor Ive Hergešića).

[3] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 15.

[4] Lidija Dujić, Ženskom stranom hrvatske književnosti, Mala zvona, Zagreb, 2011., str. 44. (Zagorkin citat)

[5] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 21.

[6] Đorđević, Bora, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 44.

[7] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 53.

[8] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 66.-67.

[9] Josip Horvat, Povijest novinarstva Hrvatske, Stvarnost, Zagreb, 1962.

[10] Jutarnji list, Malo čudo talenta i sposobnosti, 30. srpnja 2008. (http://www.jutarnji.hr/malo-cudo-talenta-i-sposobnosti/189791/)

[11] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 154.

[12] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 156.

[13] Bora Đorđević, Zagorka, kroničar starog Zagreba, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 207.-208.

 

?>