Lojalnost – najtraženija novinarska vrlina?
Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla – stoji tako u čl. 3 Kodeksa časti hrvatskih novinara. No, je li zaista tako u praksi? U vremenu kada kriza ugrožava nakladnički biznis, kada padaju prihodi od oglašavanja, u vremenu kada novinar strepi hoće li sutra imati posao i sa nesigurnošću čeka isplatu plaće odnosno honorara –najtraženija novinarska vrlina postaje lojalnost prema poslodavcu kojemu je najbitniji profit. Zaboravimo ugled, dostojanstvo, integritet profesije, zaboravimo suradnju i njegovanje kolegijalnih odnosa te profesionalnu solidarnost koju bi novinari trebali čuvati. Upravo je lojalnost jedan je od ključnih razloga zašto je novinarstvo danas u Hrvatskoj na toliko niskim granama, a povjerenje u novinare gotovo da i ne postoji.
Lojalnost uredniku, odnosno poslodavcu sigurno je izraženija u manjim sredinama, odnosno u lokalnim i regionalnim medijima u kojima rade novinari. Mediji su to koji se ne financiraju iz pretplate gledatelja, već većinom putem reklama, godišnjih ugovora potpisanih s općinama, gradovima i županijama na čijem području novinar medijski djeluje. Kako onda novinar može kritički pisati o ruci koja ga hrani? Ako ne želi prijeći preko etičkih standarda novinarskog posla, te se odluči iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom aktivno sudjelovati u stvaranju javnog mnijenja – urednik, odnosno poslodavac tražit će da tekst u kojem se u superlativima ne piše o „lokalnom šerifu“ – preuredi. Odbije li novinar izvršiti nalog urednika, sljedeće što može očekivati u najmanju je ruku opomena pred otkaz.
Znamo da je crna kronika kategorija koja uspješno prodaje novine. Naslovi o prometnim nesrećama u kojima je poginulo petero ljudi, među kojima i dijete, ili pak slučaj silovanja djevojke od strane petorice mladića zasigurno će prije privući čitateljstvo – od naslova koji bi primjerice istaknuo kako je čovjek vlastitim znanjem i trudom postigao nešto u svom životu. U takvim slučajevima u novinama se nerijetko daju fotografije unesrećenih, pa čak i ako je riječ o malodobnim osobama, intervjuiraju se osobe koje su izravno ili neizravno pogođene tim događajima, uhode se njihovi profili na društvenim mrežama i objavljuju njihovi statusi. U biti radi se sve ono što se ne bi smjelo i u čemu se krši Kodeks časti hrvatskih novinara. Pitate se opet zašto je to tako? Zbog lojalnosti. Novinar kojemu je dodijeljen takav zadatak mora ga izvršiti, jer u slučaju odbijanja poslodavac mu i ne trepnuvši može pokazati gdje su vrata.
Oprema tekstova je standardni problem. Urednik odgovara za cjelokupnu tekstualnu, vizualnu i zvukovnu opremu novinarskog priloga, no autor ima pravo povući svoj potpis ako se ne slaže s uredničkim intervencijama i promjenom teksta. Iako u tim slučajevima urednik snosi odgovornost često se događa da eventualne kaznene prijave pogađaju novinare, a ne urednike. Rijetko kad poslodavac štiti svog djelatnika – novinara. Njemu je najvažnije da on u svemu tome prođe neokaljan i sa što manjom, po mogućnosti nikakvom novčanom kaznom.
Iako je danas u Hrvatskoj sve više diplomiranih novinara, oni nažalost ne pune novinske stupce već evidenciju zavoda za zapošljavanje. Naime, u većini medija koji su privatizirani i u potpunosti komercijalizirani, njihovim vlasnicima često ne odgovaraju novinari koji drže do profesionalnih i etičkih okvira svog djelovanja. Neškolovani novinari „s ulice“ ne postavljaju suvišna pitanja o zadacima koji im se nameću i u pravilu ne protestiraju što su manje plaćeni, a novinar koji ima obitelj i kredit teško da će se u današnje vrijeme odlučiti na borbu s vjetrenjačama, u kojoj ga na kraju nitko neće podržati, pa možda ni članovi njegove obitelji.
Kratkoročnog lijeka u svemu tome nema jer je slika hrvatskog novinarstva zapravo odraz duha nacije i potrebna nam je duboka reforma. Kada ljudima prestane biti ugrožena materijalna egzistencija radi koje su prisiljeni trpjeti različita poniženja kako bi svoj posao zadržali i zaradili plaću – onda bi se i slika u hrvatskom novinarstvu mogla promijeniti. Moglo bi se pokušati s pokretanjem i javnom potporom onih medija koji bi težili objektivnosti, vjerodostojnosti, analitičnosti. Nažalost takvih je medija malo i nemaju prolaznost na tržištu koje kroji vlastita pravila.
