Kurikularna reforma: hoće li u središte konačno staviti dobrobit učenika?
Već će se ove jeseni, prema najavama, kurikularna reforma eksperimentalno uvesti u 48 osnovnih i 12 srednjih škola, a u planu je da početkom školske godine 2020./2021. zaživi u svim hrvatskim školama.
Preteške torbe, previše suhoparnog gradiva, preopterećena i nezainteresirana djeca koja završavaju školu nespremna za obavljanje posla za koji su se školovala, i to s vrlo malo praktičnog znanja, ali mnogo nabiflanoga teoretskog znanja… To su problemi s kojima se susreću roditelji, djeca, profesori, ali i tržište rada na kojem, po završetku dosadašnjeg sustava obrazovanja u Hrvatskoj, učenici teško mogu biti konkurentni. Stoga ne čudi to što hrvatski obrazovni sustav vapi za promjenom, ma kakva god ona bila.
Već je nekoliko tjedana u tijeku stručna rasprava o prijedlogu nove kurikularne reforme. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko već su joj dali bianco blagoslov. Slično razmišlja i većina hrvatske javnosti koja zapravo ne zna kakve promjene reforma suštinski nosi. Zna se da će osnovna škola, za razliku od sadašnjih osam, uz obaveznu godinu dana predškolskog odgoja, trajati devet godina, da će se u nekim razredima ukinuti zaključno brojčano ocjenjivanje, da će se učenike ocjenjivati tek opisno, da će se nastavna godina produžiti za dva tjedna, da će se informatika uvesti kao obvezan predmet u srednjoj i kao izborni u osnovnoj školi. Mediji su javnost isto tako upoznali i s planom smanjivanja obujma gradiva za 20 do 30 posto i s usmjeravanjem prema praktičnom stjecanju znanja uza što manje definicija i formula, odnosno konkretni primjeri iz prakse pripremat će učenika za stvarni život. Ključno je da djeca što bolje razumiju teme o kojima uče i da su u mogućnosti međusobno ih povezati i iz njih izvoditi samostalne zaključke. Veći je naglasak na asocijativnom pamćenju nego učenju napamet.
Krajem veljače na stranicama resornog ministarstva objavljena su 52 dokumenta koji čine cjelovit prijedlog kurikularne reforme. Oni koji u bilo kojem segmentu sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu, pozvani su da iznesu svoje prijedloge, kritike ili pohvale. Radi se o tisućama stranica dokumenta u čijoj je izradi više od godinu dana sudjelovalo 436 članova stručnih radnih skupina, odnosno učitelja, nastavnika, ravnatelja i znanstvenika. Teško je očekivati da su čak i oni, izuzev segmenta obrazovanja na kojem su konkretno radili, detaljno upoznati s ostatkom kurikularne reforme. A još je iluzornije očekivati da će ostatak stručne javnosti ili zainteresiranih građana iščitavati tisuće i tisuće stranica dokumenata u potrazi za novitetima koje nosi jedna takva opsežna sistemska promjena i da će iznijeti relevantne kritike ili prijedloge. Nigdje nije naznačen koliko će trajati stručna rasprava (nakon koje bi trebala uslijediti i javna rasprava) ni nisu, sukladno dosadašnjoj praksi sličnih rasprava, objavljeni obrasci kojima bi se na prijedlog reforme očitovala stručna javnost, kao što nije ni objavljena adresa na koju se mogu očitovati.
Nije ovo prvi put da se u hrvatski obrazovni sustav pokušavaju unijeti promjene. One su dosad uglavnom bile kozmetičke naravi, a svaki pokušaj završavao je upravo tako – na pokušaju. Učenici rade po programu čiji su dijelovi napisani davne 1993. godine. Nastavnici već godinama upozoravaju na to da takav program ne prati potrebe modernog društva. Voditelj stručne skupine koja je izradila prijedlog reforme Boris Jokić u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u dva pojasnio je to na primjeru nastavnog plana informatike. Učenici srednjih škola uče što su računalo, tipkovnica, miš, monitor, disketa, pisač… Plan je, kako u informatici tako i u mnogim drugim predmetima, zastario. Jasno je da je Hrvatskoj potrebna sustavna i korjenita promjena obrazovanja.
Profesorica Lidija Dujić s koprivničkog Sveučilišta Sjever smatra kako je jedan od većih problema hrvatskog školstva u tome što različite politike iniciraju reforme, ali ih gotovo nikad ne provode. Ne smatra da je riječ o namjeri, ali ostaje činjenica da se reforme smišljaju u hodu, i to prema reformama zapadnoeuropskih zemalja, no očigledno bez konkretnih projekcija rezultata i financijske konstrukcije. Najvrjednije što hrvatsko školstvo ima, smatra Dujić, jesu učitelji: „Ključ reforme su učitelji, a sustav ne čini ništa kako bi razlikovao učitelje-činovnike od učitelja-kreativaca. Računa se na to da većina učitelja svoj posao doživljava kao zvanje, a ne zanimanje. Bez obzira na to koliko ih malo platili, većina će, baš zbog svojih učenika, pokušati raditi najbolje što može.“
Reforma će se sljedeće godine eksperimentalno provesti u 48 osnovnih i 12 srednjih škola, i to postepeno (u prvom, trećem, petom i sedmom razredu osnovne te prvom i završnom razredu srednje škole). Postupno uvođenje reforme glavni je adut kojim se razmeću njeni tvorci, tvrdeći da će Agencija za odgoj i obrazovanje u ovome kratkom vremenu, u nepunih 6 mjeseci, uspjeti educirati odgojno-obrazovne radnike i u potpunosti ih pripremiti na novi obrazovni sustav. Potpuno uvođenje reforme u sve škole u Hrvatskoj planira se početkom školske godine 2020./2021.
Reforma školstva utemeljena je na ishodima učenja koji su pisani iz perspektive učenika. U prijedlogu reforme za svaki pojedini predmet točno je naznačeno koja se znanja očekuje da će učenik usvojiti tijekom školske godine. Obrazovanje je podijeljeno u tri osnovnoškolska i dva srednjoškolska ciklusa, a učitelji su dobili veliku autonomiju pri planiranju satnice. Naime, točno je određeno koliko se sati, primjerice, povijesti ili matematike mora izvesti tijekom školske godine, ali kako će satnicu rasporediti – samo u jedno polugodište ili dva; svaka dva ili tri tjedna i sl. – u ovlasti je svakog profesora. Na tu ih se slobodu, samostalnost i fleksibilnost upravo i potiče reformom. U javnosti se digla velika prašina zbog najava o tome da će svaki profesor moći samostalno birati materijale za nastavu i da će e-knjiga zamijeniti dosadašnju tiskanu knjigu. No to je u skorijoj budućnosti teško za očekivat… Iako Hrvatska prolazi kroz projekt e-škole, odnosno provodi se sustavna digitalizacija materijala i opremanje škola informatičkom opremom, mali Hrvati još će se dugo družiti s papirnatom knjigom. Stvarnost je takva da neke škole u Hrvatskoj još uvijek nemaju ni jedan jedini kompjuter.
Da nastavni program koji se predlaže polazi od potreba učenika, ali i da u obzir uzima i uzrast učenika, na mnogim svojim mjestima dokazuje prijedlog reforme. Tako se predlaže da se slova uče tek od drugog razreda osnovne škole ili da se biologija temelji na pokusima i eksperimentima, što znači da bi učenici konačno izašli iz školskih klupa i uputili se u prirodu kako bi promatrali i istraživali. Gradivo iz matematike koje je učenicima zadavalo najviše muke, razlomci i potencije, preseljeno je u više razrede, a dodana je i financijska pismenost koja će učenike upoznati s novčanim jedinicama i učiti ih o problemima podizanja kredita. Strani jezici odmiču se od suhoparnih definicija i gramatike i koncentriraju se na usavršavanje govornih vještina, što će u budućem životu i radu učenici znatno više i koristiti. Velike promjene zahvatile su i nastavu iz povijesti. Osnovnoškolci će učiti povijest po kronološkom načelu, s naglaskom na povijesni kontekst u kojem su se događaji zbili, i neće morati memorirati stotine datuma povijesnih događaja. Srednja škola obrađivat će povijest po tematskom načelu (primjerice Liga naroda i Domovinski rat) kako bi se izbjeglo ponovno učenje gradiva koje se uči u osnovnoj školi, ali i kako bi se profesorima omogućio dublji pristup nekoj temi. Hrvatska povijest obrađivala bi se znatno više nego u dosadašnjem sustavu, tj. u jednakom omjeru kao i svjetska povijest (40 : 40). Preostalih 20 posto ostaje profesorima koji će moći sami odabrati neku temu i detaljnije je obrađivati.
Plan nastave za hrvatski jezik uvijek je bio osjetljiva tema. Ni sad u javnosti nije prošao bolje. Najviše bure podigla je najava promjena popisa lektire. Najavljuje se da će se po godini obrađivati šest do osam lektirnih djela koje će s popisa, u suradnji s učenicima, odabrati profesori. „Mijenjanje popisa lektire neće riješiti problem (ne)čitanja. Istraživanja pokazuju da je učenicima mnogo veći problem pisanje, odnosno očekivana, jednoznačna interpretacija. Djecu možete naučiti svemu, ali njima je nerijetko lakše pročitati knjigu i napisati ono što znaju da se od njih očekuje nego ono što doista misle. S druge strane, neophodno je osvježavanje lektire recentnim autorima, što bi značilo da moraju postojati sredstva namijenjena obnovi fonda školskih i mjesnih knjižnica. U suprotnome, škole će i dalje obrađivati samo one naslove koje imaju“, smatra dr. sc. Lidija Dujić.
S time da se učenje hrvatskog jezika mora odmaknuti od učenja suhoparnih definicija glasovnih promjena i gramatičkih pravila i krenuti prema savladavanju komunikacijsko-jezičnih kompetencija (čitanja, pisanja, govorenja, slušanja i razgovaranja), odnosno prema usavršavanju stvarno bitnih vještina, slaže se i dr. sc. Boris Beck sa Sveučilišta Sjever: „Hrvatski jezik uči se na potpuno pogrešan način – kao da se radi o stranom jeziku. Učenici na kraju ne znaju napisati ni običan mail ili pismo poslodavcu. Kurikularna reforma je nužna“, smatra profesor Beck, „zato što škola djecu sprema za svijet koji više ne postoji.“ To je problem koji se provlači kroza sve nastavne predmete. Profesor Beck navodi primjer prirodnih predmeta, primjerice fizike ili kemije, koji su opterećeni brojnim sitnicama, a učenici uopće ne shvaćaju što je bit znanosti. Nauče kako se proizvodi sumporna kiselina, ali ne znaju što je dokaz, a što teorija. Osvrnuo se i na tjelesni odgoj koji djecu uči skakati, trčati i penjati se, a istodobno zanemaruje ostale sportove i uopće ne poznaje aktivnosti kao što su ples ili aerobik: „Sve se uči bez primjera, bez iskustva i vizije zašto to treba. Previše se ispituje i učenici imaju šumu ocjena koja zastire potpunu besciljnost škole.“
Nedavno je hrvatskim medijskim prostorom barem nakratko zabljesnuo pozitivan primjer učiteljice Ivane Medić iz škole Vladimir Nazor u mjestu Neviđane na otoku Pašmanu. Njeni učenici obožavaju ići u školu jer im pruža mjesto na kojem uče igrom i praksom te međusobnom interakcijom ili samostalno, a sve zahvaljujući svojoj nadasve kreativnoj i predanoj učiteljici. Sami osmišljavaju projekte s kojima se prijavljuju na razne natječaje i na taj način razvijaju i produbljuju vlastite sposobnosti, ali i osvajaju brojne nagrade. Na međuljudske odnose u toj maloj školi, u kojoj postoje samo 4 učiteljice za 8 razreda osnovne škole, može se ugledati ostatak Hrvatske. Kako ističe sama učiteljica Ivana Medić, svi su uvijek spremni pomoći jedni drugima – kako učenici međusobno tako i učitelji. Zajedno surađuju na brojnim projektima, jedni od drugih crpe ideje i pomažu si da zajedno ostvare što bolje rezultate. „Mnogo učitelja radi na sličan način kao i ja: trude se provoditi nastavni program na način koji je što je moguće bliži i interesantniji učenicima. A oni su mi najveća inspiracija – njihov entuzijazam i želja za znanjem. Jedan od ljepših trenutaka u mojoj učiteljskoj karijeri, koji je svakako bio i potvrda da sam na pravom putu, bio je kad su me učenici nakon sata lektire pitali koju knjigu obrađujemo sljedeću, do kad je moraju pročitati i koliko da stranica čitaju dnevno. Takve mi stvari pune srce“, istaknula je za Pressedan. Učiteljica koja trenutno podučava četvrti razred već živi (u punom smislu te riječi) kurikularnu reformu. Time ujedno i zatvara usta onima koji misle da je nemoguće raditi drugačije.
Najave reforme o potpunom zaokretu u načinu stjecanja znanja, koji bi se temeljio na individualnom pristupu svakom učeniku, na praktičnom radu i poticanju kreativnog rada učitelja, naišle su na brojne kritike. Mnogi smatraju da je takav sustav neprovediv jer u jednom razredu sjedi više od 30 učenika, a ponegdje i do 40, zbog čega je nemoguće svima posvetiti potrebno vrijeme. Strategija znanosti i obrazovanja provedivost promjena opravdava padom nataliteta i očekivanim smanjenjem broja učenika. U školskoj godini 2017./2018. predviđa se da će biti između 328 000 i 332 000 učenika (usporedbe radi, školske godine 1986./1987. bilo je 522 413 učenika). Suprotno tome, broj zaposlenih učitelja i nastavnika proteklih je 20 godina u blagom rastu.
Ni u jednom segmentu prijedlog reforme nije toliko nedorečen kao što je to u sustavu ocjenjivanja, točnije u sustavu vrednovanja znanja. Ne radi se samo o tome da se u prva dva razreda osnovne škole ukidaju brojčane ocjene i da se umjesto toga uvode kvalitativne procjene… Treći, četvrti i peti razred osnovne škole će, uza zaključne brojčane ocjene, donijeti i kvalitativni osvrt na ostvarene ishode u svakome pojedinom predmetu, dok će od šestog razreda do završetka srednje škole, osim zaključnih brojčanih ocjena, stajati još i procjena na temelju elemenata (komunikacija i suradnja, samoinicijativnost i samostalnost te odgovornost). Za svaki od tih načina vrednovanja učitelji će morati sastaviti tablice kojima će ocjene moći pravdati i učenicima i njihovim roditeljima. Kad bi to bilo sve, bilo bi još i podnošljivo. Međutim, to je samo jedan od tri načina vrednovanja. Sljedeća dva vrednovanja imaju za cilj kontrolirati rad učitelja i uspjeh učenika. Na jedan način reforma učiteljima daje toliko samostalnosti, no na drugi ih način pokušava ukalupiti u standardizirane kućice. Vanjski centar za odgoj i obrazovanje sam sastavlja pitanja i kriterije za ocjenjivanje, a online testove učitelj samo distribuira učenicima. Riješene ih vraća u centar od kojeg ih je preuzeo. U trećem vrednovanju učitelj neće sudjelovati ni na koji način. Nije do kraja razjašnjeno tko će tvoriti to tijelo i kakve će biti posljedice takvog ocjenjivanja (samo informativne ili konkretne po učitelja s obzirom na ostvaren uspjeh njegovih učenika). Teško da će se ovakvim načinom vrednovanja znanja smanjiti administracija kojom su učitelji ionako pretrpani. Očekuje se upravo suprotno…
Kritičari upozoravaju na to da su iskustva u državama gdje su provedene slične reforme negativna i da nije došlo do očekivanih rezultata. Hoće li u Hrvatskoj donijeti rezultate kakvima se svi nadamo, znat ćemo tek kad reforma zaživi u punom smislu te riječi. Voditelj skupine za izradu prijedloga reforme Boris Jokić, gostujući u emisiji Nedjeljom u dva, istaknuo je kako se nada da će reforma u ovome ključnom trenutku dobiti potporu svih političkih stranaka, kao i potporu stručne javnosti i ostalih građana, a sve kako bi se spriječila moguća odgoda početka eksperimentalne primjene reforme ove jeseni. Međutim, priznao je da će reformu, na osnovu iskustava drugih zemalja, tijekom godina trebati dodatno prilagođavati i mijenjati, što znači da neće ostati u obliku u kojem je sad zamišljena.
