Koga štiti zakon
Prije kojih mjesec dana Sead Alić, naš vjerojatno najugledniji ekspert za filozofiju medija, osvrnuo se na ovom portalu na zakonsku inovaciju prema kojoj netko može biti suđen za tzv. sramoćenje. Imamo i prvu žrtvu takve sudske teorije i prakse koja – kakva li paradoksa! – treba biti kažnjena za objavljivanje istinitih podataka. U svojoj je analizi Alić upozorio na srodnost nove zakonske odredbe s verbalnim deliktom kakav smo imali u legislativi jednopartijskog sustava. Doista, kako je uopće moguće da nakon što smo se bili oslobodili diktata ideološkog jednoumlja, ili se barem tako čini, ponovno imamo zakonsku odredbu koja je u ona, nadamo se, prevladana vremena bila jedan od glavnih instrumenta opće hipokrizije, prema kojoj je postojala samo jedna društvena istina?
Praksa donošenja i provođenja takva zakona zapravo nas na uznemirujući način potiče na preispitivanje jesmo li se doista oslobodili opće društvene laži ili se jedna hipokrizija naprosto zamijenila drugom, kao što bi se u nekom drugom, srodnom kontekstu moglo razmatrati nismo li bivši nametnuti kolektivizam naprosto zamijenili novim. U onaj bivši kolektivizam nismo smjeli javno izricati sumnju, marksizam je bio svetinja, štoviše onaj marksizam kako su ga naši ideolozi interpretirali i adaptirali, dakle – čak i ako je bio eventualno u koliziji s izvornim, bilo je nedopustivo javno artikulirati kritiku ili sumnju u savršenost doktrine bratstva i jedinstva, bez obzira na to što su kod glavnih aktera te doktrine, Hrvata i Srba, postojali barem pojedinci koji su potajice i privatno podjednako mrzili pripadnike one druge nacije koliko i samu doktrinu. U praksi poprilično krivudav put u bolju budućnost nije se smio nazvati drugačije nego najboljim, a iznad svega imali smo sveca nad svecima, Druga Tita, čiji je sakrosanktni lik sveznajućeg vođe bio toliko uzvisivan da se ni dan-danas nije razriješilo pitanje kakav je stvarni čovjek iza tog lika-spomenika zaista bio. Izreći kritičku riječ ili tek sumnju u jednu od tih svetinja bilo je kažnjivo po zakonu koji nije bio samo sredstvo prevencije delikta nego nažalost i sudbina pojedinaca koji nisu htjeli, ili nisu znali držati jezik za zubima.
U svemu tome nešto je bilo neupitno. Sasvim se točno znalo koga i što štiti zakon prema kojem se zbog verbalnog delikta išlo na robiju. Jer, ne budimo naivni, zakoni su uvijek podešeni u korist onoga tko ih donosi. Međutim se štošta nedvojbeno promijenilo pa se i rasplinula jasnoća toga koga štiti ovaj novi zakon o verbalnom deliktu, zakon koji dozvoljava kažnjavanje novinara kada, na nečiju štetu, dakako, iznosi istinu. Moramo dodati: čak i kada je to na štetu nedvojbenih društvenih štetočina, parazita i kriminalaca… I tu čovjek iznenada zastane u svome razmišljanju. Pa nije vrag da je zakon smišljen da štiti upravo njih?
Već je postala banalna dosjetka kako svaka država ima svoju mafiju, a kod nas mafija ima svoju državu. Takav brutalni humor može čovjeku, onom običnom ili malom čovjeku pružiti neku jadnu utjehu ili olakšanje u suočavanju s činjenicom da se i vodeći političari – najveće zvijezde našega javnog života – mogu naći na udaru zakona. Nešto veću utjehu puku može pružiti sposobnost medija da se stvari iz te domene kažu cijeloj javnosti, ne samo neposrednom sugovorniku što je u moći pojedinca, sposobnost je pa i odgovornost, društvena uloga i obaveza, reklo bi se, medija da to može reći konkretnije i argumentiranije. I doista, mediji su ti koji razotkrivaju zloupotrebe, otvaraju afere koje dobivaju i sudske epiloge, mediji su nerijetko ti koji korumpiranim političarima otežavaju uspješnu realizaciju sumnjivih postupaka. Ali nije sav društveni kriminal u domeni institucionalizirane politike. Teško je poreći da je onaj najveći kriminal, najveća pljačka nacionalne imovine u Hrvatskoj, gotovo najveći izvor svih društvenih zala – takozvana privatizacija. Ona nije više u perigeju, kako bi se to astronomskim rječnikom moglo reći, dakle nije više u onoj poziciji kada nam je najbliža, ali čini se da još uvijek nije dosegla svoj apogej. Oni koji su se njome na manje ili više nepošten, nečastan i nepravedan način obogatili danas su ugledni biznismeni, poslodavci i ljudi koji iza kulisa ravnaju tokovima novca i možda utječu na politiku puno više nego što na to područje utječu legitimni demokratski mehanizmi. Zakulisne radnje tih moćnih aktera društva najčešće ostaju trajno takve – dakle, zakulisne. Ako je njihov utjecaj na pravosuđe doista onako velik kako to doživljavamo, recimo prema presudama po kojima tajkuni i članovi njihovih obitelji u pojedinim slučajevima dobivaju za svoja nedjela nerazmjerno niske kazne, onda to još više aktualizira odgovornost medija u istraživanju i objavljivanju takvih zloupotreba.
Tu smo se približili nečemu što bi mogao biti onaj najdirektniji cilj zakona o sramoćenju. Prijestupi političara vidljiviji su jer su i oni sami vidljiviji. Prijestupi raznih vrsta biznismena ostaju u većoj mjeri skriveni u svom konkretnom obliku, iako svi znamo da su upravo kriminalci iz te branše krivi za propast proizvodnih kapaciteta, za masovna otpuštanja radnika, za obezvređivanje imovine kojom se mešetari, za utaje poreza, za podmićivanje…
U vodećoj svjetskoj kapitalističkoj sili novinar je bio taj koji je pokrenuo lavinu za smjenu svemoćnoga američkog predsjednika u aferi Watergate. S nepoštenim biznismenima iz Wall Streeta mediji se obračunavaju daleko lakše. Kod nas novinar koji se usudi svojim istraživačkim radom raskrinkati lokalnog tajkunčića koji još nije dospio pod udar zakona, a možda nikada i neće, danas riskira kaznu zbog sramoćenja. Jer nije bitno to što novinar objavljuje istinu. Istina je s gledišta ovoga zakona nevažna. Tako je bilo i s nekadašnjim pojmom verbalnog delikta – zakon je štitio postojeći društveni koncept na štetu slobode pojedinca. Danas zakonska varijanta verbalnog delikta štiti potencijalnoga prijestupnika koji svojom kriminalnom djelatnošću ugrožava postojeći društveni koncept – žrtva je i opet istina i pojedinac koji se zalaže za istinu. Neki bi zlobnik rekao da ono s mafijom koja ima svoju državu nije samo vic, dosjetka bez pokrića.
