„Kad bi država mladima dala više mogućnosti, više bi se interesirali za politiku.“

Kakva je aktivnost mladeži u politici? Je li im uopće mjesto u politici ili radije to prepuštaju starijima koji o tome znaju nešto više? Trebaju li se sami izboriti za svoju budućnost ili čekati da to umjesto njih učini netko drugi?

Trenutno se nalazimo u totalnome političkom kolapsu. Ne znamo što nas čeka danas, sutra ili za deset dana. Svakog dana stižu nove informacije, sastanci, razgovori, pregovori… Što je iduće? Kako to sve utječe na mlade? Popriličan broj mladih u dobi od 20 do 23 godine uopće ne zanima politika, dok je nešto veći broj onih koji se povremeno aktiviraju. Bez obzira na to jesu li članovi neke stranke ili ne, većina redovito izlazi na izbore, a smatraju kako bi izlazak na izbore trebao biti obavezan nakon napunjenih 18 godina. Manji dio ispitanika smatra da čak treba kažnjavati svakoga tko odbije izaći na izbore. Anonimnom anketom istražili smo što kažu mladi…

„Mislim da su mladi politički prepasivni, no ne mogu na to utjecati sami. Pasivni su zato što ih je malo, a njihov glas ne znači mnogo. Više je onih starih, tradicionalnih glasača koji uspiju ugušiti glasove mladih.“

„Mladi su izgubili nadu u državu jer se već godinama ništa ne mijenja. Oni nikad neće moći nešto promijeniti baš zato što ih se smatra neukima i neiskusnima. Sinčić je nešto i pokušao, a svi su ga samo ismijavali.“

Većina smatra da su izbori unaprijed dogovoreni i da njihov glas ne može bitno utjecati na završni rezultat. Posebno je izraženo i nezadovoljstvo time što pravo glasa ima dijaspora. Smatraju da to uvelike utječe na krajnji ishod izbora. Buduće naraštaje trebalo bi bolje upoznati s politikom jer bismo inače jednog dana opet mogli imati polupismene ministre i saborske zastupnike. Svatko ima pravo na svoj odabir (može biti politički aktivan ili pasivan), no previše mladih ne shvaća pravo glasa dovoljno ozbiljno. Kako kažu, većina ne razmišlja na način da svojim izborom mogu situaciju promijeniti nabolje, već glasaju prema stavovima koje su im usadili roditelji i okolina.

„Naravno da su mladi politički pasivni. Dok se glas mladoga obrazovanog čovjeka broji jednako kao i babe iz Šukunćevaca Donjih koja glasa za Kolindu jer je lijepa ili za Milanovića jer je predstavnik nekad komunističke stranke, a ne zbog njihovih kvaliteta, onda mlada osoba nikad ni neće vidjeti razloge za izaći na izbore.“

„Mladi trenutno jesu politički pasivni, no prije svega pesimistični su i uvjereni da je ovaj politički sustav zasnovan isključivo na koruptivnom zapošljavanju ili na političkim smicalicama. Svi rade samo za boljitak sebe, a ne ostalih unutar određene države. Zbog toga sve više mladih izruguje političare ili na sebi komičan način poništava glasačke listiće, a sve u želji da pokažu koliko im je do politike uopće stalo.“

„Za mlade ne treba neko posebno zalaganje u odnosu na ostatak stanovništva (osim poboljšanja obrazovanja). Kad prestanu upropaštavati zemlju i pokrenu gospodarstvo, za njih će se otvoriti radna mjesta. Ljudi pogrešno misle da mladi ne mogu dobiti posao zbog nedostatka iskustva, pa slijepo podupiru Mrsića i robovanje za kikiriki godinu dana. Problem je nedostatak posla. Kad bismo bili ekonomija u uzletu, kao što su azijske zemlje, ne bismo imali dovoljno ljudi, zapošljavali bismo ih i bez praktičnog iskustva; da ne kažem dok još nisu ni završili s obrazovanjem. Čak bismo uvozili mlade iz okolnih zemalja.“

Nekolicina ispitanika kaže kako se političari ne zalažu ni za koga osim za sebe, nazivajući ih „sebičnim i pohlepnim kriminalcima“. Brinu za svoje dobro i dobro svoje obitelji, no ne čine ništa kako bi bilo dobro i građanima.

Interes mladih koji nisu nikako zainteresirani za politiku, teško je i potaknuti ako se oni sami ne aktiviraju. Dok jedni smatraju kako bi se mlade moglo politički aktivirati raznim udruženjima, skupovima, izletima, okupljanjima i radionicama, drugi kažu kako su mladi i ovako već dovoljno uključeni u politiku.

„S vlasti treba maknuti ovu staru stoku i staviti mlade koji nisu iskvareni i koji će zapravo nešto i napraviti za ovu jadnu državu.“

„Treba prestati isticati ustaše, komunjare, partizane i sve ostale gluposti s kojima mladi nemaju nikakve veze. Neka svi pokvareni političari stupe sa scene i dopuste mladima da preuzmu vlast. Dakle, mlade se ne može nikako zainteresirati za politiku. Na vlasti mogu biti samo oni s najčvršćim moralnim stavovima. Mnogi postaju korumpirani i počnu iskorištavati tu vlast, no takvi se politikom ne bave.“

„Mlade uopće ne treba zainteresirati za politiku više nego što se čini za neke druge stvari. Treba promijeniti svijest naroda: političari bi trebali raditi svoj posao kako treba, bez potrebe da se mladi stalno bune i sprječavaju njihovu krađu države. Znate li da u Europi ima zemalja u kojima pola stanovništva nema pojma tko su im ljudi na vlasti, i to zato što ti ljudi rade svoj posao kao i ostali kod privatnika. Ne razumijem zašto se stalno mlade gura na prvu liniju kad svi znamo da nemamo ni novca, a ni radnog ni životnog iskustva. Većina nije imala neke veće odgovornosti u životu, pa ih se ni ne uvažava. To bi imalo smisla jedino kad bi se utvrdilo da su svi zreli i stariji ljudi pokvareni i lopovi. Mlade se uopće ne treba stavljati izvan konteksta ostatka naroda. Žele što i svi ostali: kvalitetno školovanje, a nakon toga posao kako bi si mogli priuštiti stan, auto i djecu.“