Jesu li se novinarske iskaznice dijelile kao i putovnice?
Za medijski labirint potreban je određeni broj zanatski obrazovanih novinara (onih koji su završili studij novinarstva). Nije dobro ako ih ima više od 50 posto (u državi), jer svaki postotak preko 50 posto ozbiljno povećava mogućnost utjecaja struke na masu od koje se gradi labirint. Onaj veći dio mase novinara (prema logici povezanih interesa politike korporacija i medija) treba biti sačinjen od propalih studenata sociologije, pedagogije, teologije, filozofije, politologije, kemije, biologije, povijesti umjetnosti, povijesti bez umjetnosti, etnologije, arheologije, matematike, fizike, te savršeno svršenih srednjoškolski obrazovanih ekonomista, kuhara, tehničara različitih profila i različitih drugih profila srednjoškolskih stručnjaka za različita područja. Kad se toj smjesi pridoda i mali postotak onih koji su završili samo osnovnu školu dobije se idealna smjesa za izradu uspravnih i čvrstih zidova medijskog labirinta.
Koliko znam ne postoji nijedno objavljeno relevantno istraživanje koje bi osvijetlilo strukturu zaposlenih ali i honorarnih novinara (prema kriteriju završenog studija). Još uvijek nije niti regulirana pozicija novinara koji su završili studij novinarstva u odnosu na novinare bez završenog fakulteta novinarstva ili fakulteta (ili čak bez srednje škole). I danas još uvijek novinar ne može biti zubar, ali zubar može postati novinarom. Čini se da je sasvim svejedno je li neka osoba svladala etički kodeks, pisanje vijesti, stil, jezik sam, odnosno je li vježbala sa svojim profesorima u radionicama… Ako netko ima diplomu primjerice ekonomista ili pravnika, za njega će se u medijskim labirintima naći posla. Voziti u suprotnom smjeru nikome niti ne pada na pamet.
U zemlji u kojoj se vlasnici medija bave svim i svačim a ponajmanje odgovornošću medijskog posredovanja, ekonomisti, pravnici, stručnjaci za nekretnine, kozje mlijeko, i mnogo toga još drugoga – više su nego dobro došli. Medijski labirint ionako služi tek da prikrije trag novca koji se opere dnevnim, tjednim ili mjesečnim ciklusima.
A netko će jednom morati odgovoriti na pitanje: zašto su nam novinari tako loši, povodljivi, plašljivi, djelomice i korumpirani; zašto su dva zadnja desetljeća dopustili sav taj tranzicijski jad. Jednom će se netko morati pitati kakva je u tome odgovornost fakulteta koji su proizvodili takav kadar.
Jedini način da se fakulteti obrane je temeljito istraživanje koje će pokazati pravu sliku poznavanja novinarskog zanata od strane onih koji imaju novinarsku iskaznicu.
Naravno, daleko od toga da bi se novinarstvom trebali baviti samo oni koji su završili neki od studija novinarstva. No ako je stanje takvo kakvo je, onda je neophodno zagrebati ispod površine odrednice VSS i vidjeti koje strukture znanja (ili neznanja) čine smjesu od koje se radi aktualni nam medijski labirint.
Na nedavnom skupu u Goethe institutu dobili smo obećanje savjetnika za medije ministrice Zlatar, gospodina Živkovića, da ćemo uskoro dobiti neke relevantne podatke. Kada dođu (i ako dođu) bit će čisti užitak analizirati ih.
