Bili smo na smotri američkih sveučilišta: TKO PLATI, STUDIRAT ĆE!

„Znači, u Ameriku možeš otići studirati samo ako si dobrostojeći u Hrvatskoj“, rezimirao je Dalmatinac pokraj mene na radionici o financiranju studija u SAD-u. Možda nije u potpunosti točno, ali da je novac jedna od najvažnijih stavki u planiranju akademske karijere u Americi, postalo nam je jasno već na prvoj radionici o popunjavanju prijavnica za američka sveučilišta.

Sve se događalo u zagrebačkom West Innu, gdje je Institut za razvoj obrazovanja u utorak organizirao Education USA sajam, smotru 17 američkih sveučilišta.

Prije početka smotre održane su dvije spomenute radionice. Onu o tome kako sastaviti uspješnu prijavu za upis na američko sveučilište održao je Kenley Jones, predstavnik sveučilišta u Južnoj Karolini za koje nitko od okupljenih hrvatskih studenata dotad nije čuo. To je bilo jedno od pitanja koje nam je Kenley postavio. Postavljao je mnogo pitanja, intenzivno komunicirao s publikom, izražajno gestikulirao i, općenito, njegov je nastup bio demonstracija američkog showmanshipa. Svoj je govor protkao detaljima iz osobnog života i komplimentima, pa smo doznali da je havajski domorodac – mislili smo da je Kinez – i da mu je Hrvatska prekrasna.

Što se popunjavanja prijavnica tiče, stvar je složenija nego što biste pomislili. Vjerovali ili ne, Amerikanci imaju neobičnu sklonost prema birokraciji, što na prvu šokira prosječnog Hrvata. Oni, čini se, stvarno čitaju bezbrojne plahte formulara koje morate popuniti kako biste se prijavili na neko njihovo sveučilište. Što je još važnije, način na koji im se kroz njih predstavite određuje ton daljnje komunikacije.

Nema previše smisla zadržavati se na stvarima koje će svatko o upisu na američko sveučilište otkriti sam, i to već nakon pola sata istraživanja: ovjeravanje diploma kod NACES-a, TOEFL i IELTS testovi te kako napisati esej – to su osnove.

Zanimljiva stvar koju smo doznali jest preporuka o prijavi na četiri do šest sveučilišta. Više od toga zahtijeva nadljudske sposobnosti popunjavanja formulara. Ne valja škrtariti na plaćanju naknada za prijavu (Application fee) koje sveučilištima služe kao jamstvo da ste ozbiljni i da im se isplati baviti vama, baš kako Ken kaže: „You have to put little skin in the game.“

Kada se predstavljate, uvijek si postavite ovo pitanje: „Po čemu sam posebna/poseban?“ – i to navedite u životopisu. Američka sveučilišta žele raznoliko studentsko tijelo, i to ne samo po rasi, naciji i ostalim uobičajenim demografskim kategorijama, već i po izvanškolskim interesima. Ako kuhate, pišete poeziju ili skačete padobranom – istaknite to!

Prilikom planiranja financija, na umu imajte mogućnost da će sveučilište zatražiti Statement of Financial Resources, odnosno dokaz da raspolažete novcem potrebnim za školarinu i troškove života tijekom prve godine studija. Na Kenovu sveučilištu ta svota iznosi 38.000 američkih dolara!

I na kraju, ako već studirate, zapamtite da je bolje dovršiti započeto pa u Americi upisivati viši akademski stupanj. Dakle, dovršite preddiplomski studij pa pokušajte upisati diplomski. Kada se prebacujete usred studija, gubite mnogo bodova i rijetko ćete moći nastaviti godinu studija koju biste upisali u Hrvatskoj.

Drugu radionicu vodila je Ivana Silić, predstavnica američkog sveučilišta koje je već neko vrijeme prisutno u Hrvatskoj. Od nje smo doznali detalje o mogućnostima financiranja studija te o vrstama stipendija i potpora.

Najčešće nije teško ishoditi kakvu-takvu financijsku pomoć. Ovisno o ocjenama i specifičnim životnim iskustvima poput volontiranja koje američka sveučilišta obožavaju, moguće je pokriti i do 70 % školarine.

Čak i ako pronađete smještaj u krugu sveučilišta, troškovi života za naše su prilike previsoki. Room and meal plan na američkom kampusu njezina sveučilišta iznosi 12.000 američkih dolara godišnje.

Predstavljanje sveučilišta

Po završetku radionica selimo u veliku dvoranu sa štandovima gdje su nas dočekali predstavnici 17 američkih sveučilišta. Sve već vrvi od zainteresiranih srednjoškolaca i studenata koji su preskočili radionice i odmah pristigli. Pokraj svakog štanda vidim grozdove ljudi. Samo su dva štanda u sredini prazna. Prilazim kako bih otkrio što to s njima nije u redu. Vidjevši natpise, sve mi je postalo jasno: American University in Bosnia and Herzegovina i American University in Bulgaria. Usamljena bugarska predstavnica gleda me s nadom u očima. Okrećem joj leđa i odlazim do Kenova štanda. Nisam pao s Marsa da na sajmu američkih sveučilišta završim u Bosni ili Bugarskoj.

Probijam se do Havajca Kena. Pruža mi ruku, drago mu je, kako sam? Čvrst stisak i širok osmijeh – čovjek je rođeni trgovac. Pitam ga ima li njegovo sveučilište programe vezane uz medije – novinarstvo, izdavaštvo, komunikacije ili slično. Počinje nabrajati pa zastane. Sumnjičavo me pogleda: „Zanima te preddiplomski ili masters?“ Ha… Nanjušio je da nisam srednjoškolac. „Masters“, kažem. „Sorry, ali s tih područja imamo samo preddiplomske.“ I već se rukuje s nekim pokraj mene – ja više ne postojim.

Prilazim predstavnici nekog sveučilišta iz Pittsburgha. Pozdravlja me: „Dobar dan. Ja sam Makedonka. Studirala sam u Americi, ali govorim hrvatski.“ Upitam je o diplomskim programima s područja medija. Nabraja mi što ima.

„Mislite li da bi mi na studiju novinarstva bio problem to što mi engleski nije prvi jezik?“, upitam.
„Ma kakvi. Ja sam studirala engleski i pisala sam bolje od polovice američkih kolega.“
„A TV novinarstvo?“, priupitam. „Moj naglasak?“
„To ti na jezičnim vježbama srede za godinu dana.“

Ohrabren, uzimam sve prospekte i njezinu posjetnicu. Tek kada sam se udaljio – a oko nje je već nastala gužva – shvatim da sam zaboravio pitati za visinu školarine.

Tu pogrešku ne ponavljam na štandu privatnog sveučilišta iz Kalifornije. Pretjerano vesela predstavnica ignorira moje pitanje i entuzijastično nabraja ljepote svog kampusa. Slušam je listajući prospekt i nailazim na brojku – 32.000 američkih dolara godišnje, i to samo školarina.

Pristojno se zahvalim i odem do kraljevski modrog štanda sijedog gospodina dostojanstvenog držanja. 150 godina staro sveučilište iz Zapadne Virginije ima nekoliko smjerova koji me zanimaju. Listam raskošne prospekte pune zelenih parkova i monumentalnih zgrada dok mi čovjek ugodnim južnjačkim naglaskom opisuje studiranje na svom sveučilištu. Almost heaven, West Virginia… Uzimam i njegove prospekte.

Slične priče i na ostalim štandovima. Svi su vrlo komunikativni i spremni pomoći. Imaju sve što me zanima, a ako nemaju, lako će prilagoditi neki od postojećih programa – za 20-30 tisuća američkih dolara godišnje ako su državno sveučilište ili 30 i više tisuća ako su privatno.

Do kraja obilaska više nema nikakve dileme: za odlazak na studij u SAD zaista moraš biti dobrostojeći ili uloviti unosnu stipendiju i nadati se da ćeš tamo brzo pronaći dobro plaćen studentski posao. Rekli su nam da poslovi nisu problem jer se može zaraditi i do deset puta više nego na poslovima koje se u Hrvatskoj pronalazi putem Studentskog centra. Što se stipendije tiče, u listopadu je idući Sajam stipendija i visokog obrazovanja pa ćemo vidjeti…