“Sezonski poslovi omogućuju izlazak iz zone komfora”

Ljetni odmor za studente koji su položili sve ispite predstavlja predah od studentskih briga. Po završetku semestra, mnogi se odlučuju upravo za sezonski rad, bio on na moru ili kopnu.

Prošlogodišnju sam sezonu po završetku ispitnih rokova odlučila po prvi puta odraditi na našoj obali. Destinacija na kojoj sam provela cijelo ljeto bila je Poreč, grad smješten na zapadnoj obali  Istre poznat po Eufrazijevoj bazilici, jednoj od najznačajnijih povijesnih spomenika na tom prostoru.

Mišljenje o sezonskom radu s nama je podijelila Dorotea, studentica druge godine sveučilišnog studija Komunikologije, medija i novinarstva. „Mislim da je sezona općenito vrlo dobar način za zaradu ako si student, a s druge strane prilika za osamostaljenje. Postoji mnogo mladih ljudi koji nisu navikli živjeti sami i ovisiti najviše o sebi. Sezonski poslovi omogućuju izlazak iz zone komfora i mislim da je to jedan od načina na koji možeš vidjeti koje su ti granice. Sezonski posao na moru je svakako i svojevrstan odmor koliko god da se radi. Osobno ne bih radila sezonu na moru jer imam dobar posao kod kuće, ali podržavam ljude koji se za to odluče“.

Moja sezonska priča započela je 1.7.2022. Iz Varaždina sam preko Zagreba stigla u Poreč za nešto više od pet sati. Usprkos gužvi, kašnjenju busa i velikoj vrućini, moje se raspoloženje nije uspjelo pokvariti. Uzbuđenje je bilo preveliko da bi ga situacije na koje nisam mogla utjecati poremetile. Nakon prespavanog puta, napokon sam stigla na mjesto na kojem sam provela iduća dva mjeseca. Unatoč iscrpljenosti, raspakirala sam stvari i otišla upoznati „cimere“. Bila sam smještena u dom nalik onom studentskom koji je već bio skoro dupkom pun kad sam stigla.    

U njemu su bili smješteni radnici hotela: konobari, kuhari, serviri, sobarice i mi, dječji i sportski animatori. Nakon kratkog upoznavanja, otišla sam natrag u sobu kako bi se odmorila.

Prvog radnog dana, radile smo samo kolegica i ja dok su svi ostali imali slobodan dan. Srećom, nije bilo naporno jer još nije bilo toliko djece pa smo se mogle odmoriti. Po završetku radnog vremena, konačno sam mogla osjetiti i ne tako toplo more. Taj je dan bio i party na plaži na koji su bili pozvani svi smješteni u domu. Prvi dan stvarno nije mogao završiti bolje.

Slobodni dan uvijek nam je bio subotom, a prvu neradnu subotu odlučile smo provesti u Umagu. S kolegicama sam iznajmila auto te smo se zaputile do četrdesetak kilometara udaljenog grada poznatog po „Croatia Open Umag“ teniskom turniru. Cijeli dan provele smo na plaži. Uz prekrasan zalazak sunca završio je i prvi slobodni dan sezone.

Iako prvi slobodni dan nisam završila izlaskom u grad, to sam nadomjestila već sljedećeg dana. Nakon posla odlučili smo se spremiti i otići konačno vidjeti noćni život Poreča. Početak sezone, sve puno turista i nasmijanih ugostitelja. Najprije smo se zajedno družili na rivi, a kasnije smo otišli i do porečkog najpoznatijeg noćnog kluba. Bili smo kao sardine, u moru ljepljivih ljudi pod utjecajem alkohola, ali nismo se dali smesti. Po završetku rada noćnog kluba otišli smo isprobati najpoznatiji kebab u gradu, smješten nedaleko od samog kluba. Kao osoba koja nije ljubitelj kebaba zaista mogu pohvaliti njihov. Najeli smo se i u ranim jutarnjim satima odlučili konačno otići u dom. Većina nas radila je jutarnju smjenu tako da je naš san bio „kratak ali sladak“. Na sezoni najbitnije je pronaći dobro društvo za izlaske kako se cijela sezona ne bi svela samo na rad. Mi, nažalost, nismo imali priliku toliko često izlaziti u grad zbog prevelike udaljenosti i jako skupih taksija koji „izmišljaju“ cijene kako ih je volja, ali zato smo, kad smo izašli, znali sami sebi napraviti najbolju atmosferu.

Nakon točno tri tjedna provedena u domu, 22. srpnja odlučili su nas premjestiti u ne baš ljepši smještaj. U početku nitko od nas nije bio oduševljen, koliko zbog samog načina na koji su nam obznanili da će nas premjestiti, toliko i zbog same činjenice da se usred sezone moramo seliti. Naravno, slobodnog radnog dana za pakiranje i selidbu nije bilo. Kad smo stigli imali smo što za vidjeti. Staro potkrovlje hotela bez klime, zajednička kupaona na nas šestero i jako malo mjesta za jako puno stvari. Unatoč tome, nakon nekog vremena shvatili smo da je bolje prihvatiti činjenicu kako će to potkrovlje biti naš „dom“ do kraja sezone. Nakon nekoliko dana počeli smo uživati u smještaju. Mislim da sam u tim trenucima shvatila kako iz lošeg mogu napraviti nešto dobro samo ako se potrudim. Mi smo iz razočaranog pogleda na naše malo toplo potkrovlje stvari počeli gledati s vedrije strane. Imali smo svoj smještaj, nismo ga morali dijeliti s drugim radnicima i svi smo zajedno radili. Naravno, bilo je svađa jer smo praktički 24 sata dnevno provodili zajedno, ali postali smo jedna mala obitelj. Sve smo dijelili, i dobre i loše trenutke. I bankrot i veselje povodom dobitka prve plaće. Kad s nekim dva mjeseca dijelite sve, teško je ne zbližiti se. Zaista mogu reći kako sam u ta dva mjeseca naučila stvari koje nisam u 19 godina života. Ponajviše sam naučila kako biti tolerantnija, strpljivija, odgovornija s novcima, ali i kako živjeti u suživotu s ljudima koje prvi put vidim u životu.

Kad nismo izlazili, družili smo se, odmarali, igrali odbojki i gledali filmove. Usprkos stalnoj okruženosti ljudima, uspjeli smo pronaći i mir za sebe. Neki su odlazili u šetnju plažom, sunčanje ili kupanje, dok su drugi spavali ili gledali filmove. Ponekad je stvarno bilo teško prihvatiti činjenicu da nemam svoju sobu, mir kakav imam kad sam kod kuće i moram sve dijeliti s još petero ljudi ali navikli smo se.

Što se tiče hrane, ona je na početku sezone bila zaista dobra. Zaključili smo kako je razlog tome bio taj što tada još nije bilo toliko turista pa je i obujam posla bio manji. Mi smo imali plaćena tri obroka: doručak, ručak i večeru.  Kako je sezona odmicala, hrana nije bila kao na početku. Bilo je svega, no snalazili smo se kako smo znali. Kupovali smo namirnice u najskupljem dućanu u sklopu našeg „sela apartmana, hotela i vila“ zbog prevelike udaljenosti od samog centra Poreča i ostalih „normalnijih“ dućana, a na dane kad je hrana bila ukusna uzimali bi i više porcija. Ponekad smo se počastili odlaskom na ručak ili večeru u centar grada gdje je hrana bila zaista ukusna. Sve u svemu, po pitanju hrane na sezoni smatram kako je to prava lutrija.

Krajem osmog mjeseca približavao se i kraj sezone. Animatori su polako, jedan po jedan, odlazili svojim kućama i vraćali se svojim rutinama. Iako je bilo raznih nesuglasica, moram priznati kako su trenuci odlaska bili najteži. S prijateljicom sam ostala sama u našem potkrovlju. Tek kada su svi otišli shvatila sam koliko mi je bilo lijepo. Naredna dva tjedna živjele smo same, u miru koji smo toliko priželjkivale. U miru koji nam je tada bio najpotrebniji. Unatoč tome, bio je to mir koji nam je sa sobom donio i tugu. Tugu zbog kraja jedne uspješne i vesele sezone. Zadnji radni dan bio nam je 9. rujna 2022. Već sljedeći dan, 10. rujna stigle smo svojim kućama.

Ovu reportažu pišem kako bi ohrabrila sve vas koji nikako da se odvažite na ovaj korak i potaknula vas da iskoristite priliku. Upoznala sam divne ljude, stekla iskustvo i, što je najbitnije, još više upoznala sebe. Najbitniji je prvi korak, sve ostalo doći će samo. U najgorem slučaju, uvijek možete odustati i vratiti se kući.

Izvor slika: Nika Bosilj / privatna arhiva