Kriza akademskog integriteta

Na onoj najnižoj akademskoj razini – studentskoj, godinama postoji problem plagiranja seminarskih i završnih radova. Ovaj trend se povećao napretkom tehnologije i mogućnostima koje je ona donijela. Dostupnost informacija i raznih izvora danas je veća nego prije pa tako možemo govoriti o pojavi „copy paste kulture“ koja vlada među studentima. Problem je u tome što studenti to smatraju legitimnim, bržim i jednostavnijim načinom za dolazak do ocjene, dok se rad i znanje u konačnici povlače u drugi plan.

Treba naglasiti i slabu informiranost oko metodologije pisanja radova, pa tako studenti nekada i nenamjerno krivo strukturiraju svoje radove pri tome čineći prekršaj, a da toga nisu ni svjesni. Uključivanjem kolegija etike i metodologije u nastavne planove na fakultetima, na kojima će se objašnjavati ispravni postupci u radu, zasigurno bi riješilo mnoge nedoumice među studentima.

Prema istraživanjima koje je u travnju 2013. provelo Sveučilište u Rijeci vidljivo je da stvari ipak kreću nabolje jer u svojem izvješću navode da je nakon ispitivanja o „kopiranju“ seminarskih radova tek 10% studenata reklo da to smatra prihvatljivim, a čak 70% ne bi nikada pokušalo kopirati tuđi rad. Istraživanje upućuje na postupnu promjenu trenda, no problem ostaje kod prepisivanja na ispitima gdje podaci pokazuju da čak 60% studenata prepisuje, a tek 12% njih smatra to neprihvatljivim.

Viša razina akademske zajednice – profesorska i znanstveno-istraživačka, suočava se s istim problemima. Česti su slučajevi preuzimanja dijelova tuđih znanstvenih radova bez navođenja izvora. Preinake i falsificiranja rezultata istraživanja te plagiranja kompletnih radova također nisu rijetki.

Problem je što se na te stvari ne upozorava na vrijeme pa se radovi objavljuju u stručnim časopisima i naposljetku bivaju osporeni kad ih istinski autor prokaže. Kao primjer se može navesti općepoznati slučaj prof. Asima Kurjaka koji je u karijeri objavio nekoliko radova u stručnim inozemnim medicinskim časopisima, da bi se u konačnici utvrdilo da su – plagijat.

Uz plagirano objavljivanje, problem je i ignoriranje na upozorenja pa se postavlja pitanje kome je u interesu da se na ovakav način ruši integritet akademske zajednice?

Istraživanje pod nazivom „Prihvaćenost i spoznaje o načelima znanstvenoistraživačke etike djelatnika Sveučilišta u Rijeci“ pokazalo je zanimljive rezultate i ukazalo na probleme i nedostatke unutar zajednice. Na pitanje: „Znate li kolegu zaposlenog na sveučilištu koji je preuzeo ideju ili pisanu riječ drugog autora te je prikazao kao svoju?“ čak 30% ispitanika odgovara potvrdno, dok na pitanje o saznanjima dopisivanja autora na znanstveni rad iako autor ne zadovoljava kriterije 50% ispitanika odgovara potvrdno. Podaci koji zabrinjavaju odnose se i na pitanje: “Znate li da postoji pravilnik o znanstvenoistraživačkoj čestitosti?“ – na što je 30% ispitanika odgovorilo da ne zna za pravilnike.

Sve to vodi do pitanja kome prijaviti nepravilnosti ako imamo spoznaja o mogućim nepoštenim radnjama?

Tek 3% ispitanih odlučilo je prijaviti nečasne radnje tijelu fakulteta, 1% stručnim tijelima izvan fakulteta dok je većina od 45% o slučaju popričala s kolegama bez daljnjih radnji prema institucijama. Razlozi koji dovode do rastakanja akademskog integriteta mogu se pronaći u slabom nadzoru nadređenih i lošem mentorstvu, velikoj ambicioznosti i kompetitivnoj sredini, no istraživanje pokazuje da najveći razlog leži u pritisku koji proizvodi želja za brzim akademskim napredovanjem (26% ispitanika). Valja naglasiti da bez obzira na razloge, ništa ne opravdava ovakva ne-etična ponašanja.

HRVATSKA REALNOST I BIROKRACIJA

Stanje u Hrvatskoj uvelike je birokratizirano i proceduralno zamršeno, pa je i to razlog zbog čega nema više prijava kršenja propisa. Netransparentnost prijavljivanja, brojne komisije i tijela koja su u međuovisnosti tvore birokratski aparat koji u konačnici blokira i ne rješava slučajeve.

Zemlje Europske unije ubrzano rade na uspostavi tijela i okvira kojima će se unaprijediti borba protiv nepoštenja u znanstvenoistraživačkom radu. Radi se na harmonizaciji etičkih kodeksa raznih sveučilišta s pravnom regulativom. To bi trebalo rezultirati većom zaštitom „zviždača“ koji upozoravaju na propuste te uvođenjem baze podataka koja će sadržavati slučajeve znanstvenog nepoštenja.

Naš nacionalni i temeljni okvir predstavlja Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju kao najviše tijelo koje promiče etička načela i vrijednosti u znanosti. Odbor je donio i Etički kodeks 2006. koji propisuje temeljna načela i upute za ponašanje u znanstvenim krugovima i djelatnosti, no vidljivo je da često dolazi do povreda kodeksa.

Što se tiče institucionalnog okvira, to su posebni kodeksi sveučilišta – tako je primjerice Sveučilište u Zagrebu donijelo svoj Etički kodeks 2007., no glavni problem i dalje je neusklađenost s Etičkim kodeksom Odbora za etiku, ograničene ovlasti etičkih tijela fakulteta, nepostojanje mehanizma zaštite zviždača te slaba edukacija nastavničkog kadra. Izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju proširuju se ovlasti Odbora za etiku pa se očekuju i pozitivni pomaci.

PUT PREMA „DRUŠTVU ZNANJA“

Za kraj se valja podsjetiti i velikih afera koje su se odvijale u zadnjih nekoliko godina, od koje su neke dobile sudski epilog, a neke čekaju rješenja Vrhovnog suda. Afere na fakultetima u Zagrebu i Osijeku koje su bile pod povećalom javnosti tu istu javnost nisu toliko ni iznenadile, što znači da je društvo duboko svjesno problema u akademskim krugovima. Godinama se govorilo o koruptivnim radnjama na pojedinim hrvatskim fakultetima, a USKOKOVE istrage i kasnije presude pokazale su da se zajednica nalazi u velikoj moralnoj krizi.

Hrvatsko društvo često se naziva „društvom znanja“ u kojem će znanost i znanstveni projekti biti jedan od generatora oporavka. Mladi obrazovani ljudi odnosno „hrvatska pamet“ proklamira se kao najbolji izvozni proizvod, ministri znanosti i obrazovanja koji odlaze i dolaze, najavljuju stalno nove strategije koje će obrazovanje vratiti na bitno mjesto u društvu.

Iznose se podaci prema kojima se u obrazovanje ulaže 4,4% BDP-a dok u Europi taj postotak iznosi 5,1%. Dakle, slijede se trendovi. No činjenica je da su hrvatska sveučilišta izuzetno loše rangirana, pa je tako Sveučilište u Zagrebu , kao najveće i najcjenjenije hrvatsko sveučilište, tek pri kraju liste od 800 svjetskih sveučilišta (između 600. i 650. mjesta) što je poražavajuće. Odgovorni ljudi u Ministarstvu znanosti trebaju se zapitati koje su to poluge koje treba pokrenuti da bi obrazovanju vratili stari sjaj i konkurentnost na međunarodnoj sceni.

Javno prokazivanje nepoštenja, njegovo sankcioniranje i edukacija usađivanjem etičkih normi na svim obrazovnim razinama jedini je put prema vraćanju integriteta jer svima bi nam trebalo biti u interesu da imamo cijenjene i poštene studente, profesore i istraživače koji će vlastitim trudom i idejama pokrenuti ovako uvelike destabiliziranu naciju.