Eutanazija kroz povijest

Pravo na život ne znači da je čovjekova dužnost živjeti – odlučio je kanadski Vrhovni sud u petak, čime je u toj zemlji postavio pravni temelj za legalizaciju potpomognutog samoubojstva. Presuda kanadskom parlamentu daje godinu dana da donese zakon kojim će se regulirati pravo da prisebne odrasle osobe koje trpe nepodnošljive fizičke ili psihičke patnje potraže medicinsku pomoć za okončavanje života. Time se Kanada pridružila malom broju država koje dopuštaju potpomognuto samoubojstvo.

Treba napomenuti da medicinski potpomognuto samoubojstvo nije isto što i eutanazija. Prvo, podrazumijeva to da pacijent aktivno kontrolira proces koji će dovesti do njegove smrti, i to uz pomoć medicinskog stručnjaka. Prilikom eutanazije život pacijenta – uz njegov pristanak – prekida netko drugi.

Potpomognuto samoubojstvo dopušteno je u Njemačkoj, Albaniji, Kolumbiji, Japanu i američkim saveznim državama Washington, Oregon, Vermont, Novi Meksiko i Montana. Eutanazija je legalna u svega četiri europske države: u Švicarskoj, u Nizozemskoj, u Belgiji i u Luksemburgu.

Samoubojstvo kojim se prekida patnja te ubojstvo iz milosrđa izazivaju brojne vrlo ostrašćene rasprave koje ni u kom slučaju nisu nešto novo. U ljudskom društvu prisutne su još od antike. Danas se čini da se zeitgeist preteže na stranu zagovornika tih metoda, i to ne po prvi put u povijesti.

Najraniji spomen ubojstva iz milosrđa nalazimo u biblijskoj priči o kralju Šaulu koji je živio prije više od tri tisuće godina. Dvije su verzije priče o njegovoj smrti. Prema prvoj, Šaul je počinio samoubojstvo na bojnom polju nakon ranjavanja, i to kako bi izbjegao pad u ruke neprijatelja. Prema drugoj, Šaula je na vlastiti zahtjev ubio jedan od njegovih vojnika kako bi mu ranjenom skratio muke.

Sama riječ eutanazija grčkog je porijekla (grč. eu-thanatos – dobra smrt). To da takva smrt nije bila u potpunosti neprihvatljiva starim Grcima jasno je zbog mnogih sačuvanih rasprava koje su se o toj temi vodile. U jednom razdoblju atenske države svaki građanin mogao je izaći pred Senat, iznijeti svoje razloge za okončanje života, te po ishođenom dopuštenju od travara dobiti smrtonosnu dozu kukute.

Rimljani su – kao kultura prožeta jakom vojničkom kodeksu časti – u tome nerijetko išli još dalje. Plinije Stariji je mogućnost samoubojstva smatrao najvećim darom koji su bogovi dali čovjeku. Političari, vojni zapovjednici i aristokrati su samoubojstvu obično pribjegavali kao časnom izlazu iz sramotnih situacija. Eutanazija se smatrala legitimnim načinom da se neizlječivi bolesnici poštede patnje, pa su oboljeli od liječnika često tražili i dobivali doze pogubnih otrova.

Širenjem kršćanstva svaki oblik samoubojstva osuđen je kao smrtni grijeh, ali takvi su se slučajevi ipak događali. Ambroise Pare bio je francuski liječnik koji je prvi detaljno opisao slučaj višestrukog ubojstva iz milosrđa. Tijekom opsade Torina 1537. godine liječio je tri vojnika strahovito opečena u eksploziji baruta. Kad je postalo jasno da im nema spasa, jedan od njihovih zapovjednika im je „s iznenađujućom nježnošću prerezao grla“. Na prigovore užasnutog liječnika zapovjednik je mirno odgovorio kako se nada da će u sličnoj situaciji i njemu netko iskazati takvu milost.

Što se više približavamo modernom dobu, priče o ubojstvima iz milosrđa postaju sve češće, a takvi postupci nerijetko su inicirani od osoba na poziciji vlasti. Tako je za vrijeme francuske kampanje u Egiptu vojni liječnik Desgenettes od samog Napoleona primio zapovijed da pedesetorici kugom zaraženih vojnika podijeli smrtonosne doze opijuma. Dotični liječnik to je užasnuto odbio, no car je inzistirao ne želeći nepokretne i neizlječive bolesnike ostaviti na milost Turcima, pa je zapovijed ipak izvršena. Slično tako je postupio i kasnije, i to prema teškim ranjenicima prilikom povlačenja iz Rusije.

U 20. stoljeću zabilježeno je toliko primjera eutanazije da ih je nemoguće popisati. Od Prvog svjetskog rata do kaosa koji je uslijedio nakon udara uragana Katrina u SAD-u 2005., brojni liječnici, suborci, prijatelji i članovi obitelji svojim bližnjima pomogli su tako što su im okončali kad je postalo jasno da im nema spasa. Tema potpomognutog samoubojstva / eutanazije stalno je prisutna u društvu, a broj država u kojima ta opcija postaje zakonski prihvatljiva se povećava. S obzirom na porast udjela starijeg stanovništva u populaciji, degenerativne bolesti postaju sve češće, stoga je lako pretpostaviti da će važnost tog pitanja samo rasti.