Djeci nije mjesto na ulici!
Svi smo bili svjedoci prošenja na ulicama. Svatko se od nas susreo sa osobama koje traže milostinju od slučajnih prolaznika. I tako, prolazeći gradom, prilaze ti neki nepoznati ljudi i vuku te za rukav, dok drugi sjede na ulici s podignutim rukama i mole za novac.
Prije nekoliko dana našli smo se kolege i ja u sličnoj situaciji. Ispijali smo svoju popodnevnu kavu na terasi jednog kafića, dok je do našeg stola došetala žena govoreći: „Molim vas, biste li mi mogli dati 10 – 20 kuna, idem od doktora, trebam za lijekove…“
I što učiniti? Ta neugodna situacija postala bi još neugodnija da smo ju ignorirali i time otjerali. Svatko je izvadio par kuna i pomogao ženi.
To nas je dovelo do rasprave o tome da li stvarno nema novac ili je još jedna od onih koji samo dobro glume? Kako ih uopće procijeniti i prepoznati?
Neupitno je to, da postoje i oni praznog džepa i punog srca. Takvima bi, svatko od nas se složio, trebalo pomoći barem onoliko koliko možemo. Nitko od nas ne zna u kakvoj će se situaciji naći. Ali, što je s onima koji se samo pretvaraju? Zaslužuju li oni uopće našu pažnju, a kamo li kakvu pomoć?
No, da bi situacija bila još gora, kako reagirati kada vidite malo dijete koje vam prilazi i traži novac? Mnogi ljudi su svjedoci tome, da brojne mališane čim nauče govoriti i hodati, pošalju na ulicu da prose. Oni obilaze stolove u kafićima, stoje na raskrižjima i prilaze automobilima, neki čak i sviraju po ulicama s porukama o svom teškom materijalnom ili zdravstvenom stanju. Dijete kao dijete, nije svjesno uopće toga što čini, niti zna kako to doživljavaju ljudi oko njega.
Budući da je to ipak samo dijete, ono to ne radi svojom voljom, nego su ga vrlo vjerojatno na to natjerali njegovi roditelji ili stariji braća i sestre. Ljudi će prije dati novac četverogodišnjaku koji ga gleda nevinim dječjim pogledom, nego nekome od dvadeset godina. Neka djeca prosjačenjem skupljaju za dugove svojih roditelja. Za to oni zaista nisu krivi i imaju pravo na miran život i normalnu budućnost. A što je s kažnjavanjem kada ne skupe dovoljno? Kada dođu kući s manjom svotom nego li su to zamisli ostali članovi obitelji? Eh da…
Ne tako čest primjer, ali ipak aktualan, su odrasli koji za prosjačenje, kao vrstu „rekvizita“, u naručju nose jako malu djecu ili novorođenčad. Ne samo da je to loše za ta mala bića, nego je štetno i nehigijenski. Postavlja se pitanje, gdje je tim ljudima savjest i razum kada vlastitom djetetu grade takvu budućnost? Neki statistički podatci govore kako je broj djece od 3 do 10 godina koja prose na ulici u zadnje vrijeme znatno porastao. Oni su izloženi svim opasnostima koje donosi život na ulici. Zapitajmo se, ima li tome zlu uopće kraja?
