Černobilska katastrofa: dug koji je došao na naplatu

Kritika Černobila, petodijelne miniserije u koprodukciji HBO-a i Skya.

Priča je to o hrabrosti i sebičnosti, no prije svega i nesposobnosti, korupciji i moralnom propadanju koje je u konačnici dovelo do uništenja cijelog Sovjetskog saveza.

Koja je cijena laži? Ne to što ćemo ih zamijeniti za istinu. Prava opasnost je to da, ako čujemo dovoljno laži, više uopće nećemo razaznavati istinu. Što tada možemo učiniti? Što nam preostaje, nego odbaciti nadu u istinu i umjesto nje zadovoljiti se pričama? U tim pričama nije važno tko su junaci. Zanima nas jedino tko je krivac.

Ovim citatom počinje putovanje u možda najveću katastrofu svih vremena, onu koja je možda pravi razlog sloma SSSR-a, a to je Černobilska katastrofa. Dogodila se 26. travnja 1986. godine, u 1 sat 23 minute i 45 sekundi.

Miniserija Černobil postala je hit gotovo preko noći. Za to nisu zaslužne najpoznatije glumačke zvijezde niti najglamurozniji setovi i oprema, ali svejedno imamo možda najbolju seriju ovog desetljeća.

Kako bismo znali od kuda krenuti, trebamo početnu lokaciju. U ovom slučaju to je Černobil, mali gradić u Ukrajini. Nalazi se gotovo na samoj granici Ukrajine s Bjelorusijom koji je sve do subote, 26. travnja 1986., bio potpuno nepoznat u svjetskim okvirima. Njegov trenutak slave nikako nije predmet divljenja, nego stravične jeze koju je dramatizirala ova miniserija.

Visoka ocjena na IMDb-u

Žanr ove serije je drama s povijesnim elementima. Redatelj je Johan Renck, a na IMDb-u naveden je kao „najugledniji i najtraženiji režiser reklama i glazbenih spotova.“ Ovom umjetniku Černobil je samo dodatan uspjeh, a nadajmo se da nije zadnji. Želimo znati što još može nakon ovakvog spektakla. Scenarist i kreator je Craig Mazin, najpoznatiji po svom radu na Mamurluku 2 (2011.) i Krađi identiteta (2013.),

Ocjena ove miniserije je 9,7/10, a ukupni broj glasova je 146.436. Mnogi je karakteriziraju kao najbolje ocijenjenom jer je prestigla čak i Igre prijestolja, ali je jako bitno napomenuti kako serija Igre prijestolja nosi ocjenu 9,4/10 na temelju 1.540.287 glasova. Na HBO-u nosi ocjenu 5/5, a glasova je 45418.

Savršen par heroja

Černobil ima svoje heroje, one koji su žrtvovali svoj život kako bi spriječili vjerojatno najveći udar na čovječanstvo. No, zadivljujući je taj spoj dva potpuno suprotna karaktera u jedan tim –  Valerij Legasov i Boris Šerbina

Valerij Legasov prvi je dodirektor Instituta za atomsku energiju „Kurčatov“, a Boris Šerbina dopredsjednik je Vijeća ministara i šef Biroa za gorivo i energetiku. Ispočetka osjećamo rivalstvo – Šerbina je uvrijeđen jer su u inspekciju situacije u Černobilu poslali i Legasova.  „Recite mi kako radi nuklearni reaktor ili će vas jedan od vojnika izbaciti iz helikoptera.“ Šerbina ovom rečenicom Legasovu daje do znanja tko ima prednost i tko je utjecajniji.

Dinamika između ova dva lika gotovo je električna, upravo zato što su prošli emociju osuđivanja, nevjerice jedan prema drugome pa kasnije shvaćanje i poštivanje.

Šerbina je imao sreću što je mogao vjerovati svojim očima i što je shvatio ozbiljnost situacije, srušio zidove moći i poslušao Legasova koji mu je neumorno objašnjavao i opisivao niz posljedica koje su ih zadesile. Legasov mu u zadnjim minutama ove miniserije govori „Borise, ti si dobar čovjek.“. Sve što je Legasov trebao, Boris Šerbina je omogućio. Sve što mu je Legasov govorio, Boris Šerbina je slušao. Najljepše je kada svjedočite razvojima karaktera u seriji i knjigama, a Boris i Valerij dva su karaktera koja su prošla najviše razvoja i napretka kao glavni likovi ove serije.

Tokom pet epizoda, imate osjećaj da cijelu katastrofu nose na svojim leđima, što je možda i bila istina, a izjava koja će me pratiti kada god se prisjetim Valerija i Borisa jest: „Mene su čuli, ali tebe su slušali. Od svih ministara i doministara, čitave vojske poslušnih budala, greškom su poslali jedinog dobrog čovjeka.“ Vrhunac njihovog odnosa leži u rečenici: „Ima još znanstvenika poput mene. Bilo koji učinio bi isto ovo što i ja, ali ti…Sve što smo tražili, sve što smo trebali… Ljudstvo, materijale, strojeve. Mjesečeva vozila… Tko bi drugi to učinio?“

Tko je kriv?

Najveća frustracija gledatelja je ignoriranje  očite istine tokom prve dvije epizode. Prvi u tome je Anatolij Djatlov, zamjenik glavnog inženjera nuklearne elektrane Černobil. Za vrijeme eksplozije nalazio se u kontrolnoj sobi reaktora 4, čija je jezgra i eksplodirala. Potpuno amaterski i žedan promaknuća, nagovarao je svoje kolege da ugase reaktor, ignorirajući njihova upozorenja, iscrpljujući reaktor u potpunosti i pretvarajući ga u nuklearnu bombu.

U svom zadnjem intervjuu rekao je kako su Sovjeti morali nekoga ponuditi svijetu kao glavnog krivca, osobu koja će pokupiti svu tu sramotu. Nakon što pogledate miniseriju, upoznate njegov lik i njegovu (ne)suradnju u otkrivanju istine, teško mu je vjerovati i sažaliti se pred njim. Sigurno nije apsolutni krivac, ali da je samo malo poslušao svoje kolege, samo malo radio kako mu kaže iskustvo i razum, nesreća se nekako mogla i izbjeći.

Najtužniji je trenutak kada su inženjeri izgubili tu šansu za povratom i kada su učinili to da eksplozija jednostavno bude neizbježna. Legasov je rekao: „Povratka nema. Oni to još ne znaju, ali kocka je bačena.“. Lako je Djatlova staviti kao glavnog krivca, istina. Činjenica je da su reaktori imali fatalnu manu, gumb „AZ-5“, koji je trebao prekinuti svaku radnju reaktora, vratiti šipke na njihovo mjesto i potpuno ga ugasiti. No, da Djatlov nije inzistirao na provođenju testa koji je odmah u početku bio osuđen na propast, AZ-5 ne bi trebao biti ni pritisnut. Cilj testiranja bio je provjeriti mogu li vodene pumpe koje su hladile jedan od četiri reaktora raditi i u slučaju potpunog izostanka struje. U tako ozbiljno opasnoj situaciji dovod struje koja pokreće te pumpe i pokreće strujanje vode bio bi prekinut. Njihovu funkciju preuzeli bi generatori u slučaju nužde no za njihovo uključenje trebalo bi proći nešto vremena. Možda čak i toliko puno da započne katastrofalno pregrijavanje i početak topljenja jezgre.

Ovaj tok misli ne može biti prekinut jer pitat ćemo se „Što ako AZ-5 nije pritisnut tada? Nikada ne bismo znali za manu još 16 reaktora u Sovjetskom savezu.“ Godinama su Sovjeti takve pogreške u dizajnu držali u strogoj tajnosti. Zbog toga je ovu katastrofu bilo nemoguće izbjeći.

Zaključak je sljedeći – uzrok nesreće su nesiguran dizajn nuklearnog reaktora i ljudska pogreška.

Najveća katastrofa u povijesti čovječanstva

Černobilska katastrofa. Oko 30 radnika i članova službi koji su izašle na teren poginuli su od aktivne radijacije i bolesti izazvanih njima ubrzo nakon eksplozije. Eksplozija koja se 26. travnja 1986. godine dogodila u ovoj nuklearnoj elektrani i danas ostaje najveća katastrofa u povijesti ovakvih postrojenja.

Životi ljudi koji su radili i živjeli u blizini promijenjeni su zauvijek, no razmjeri katastrofe izašli su iz granica obližnjeg grada Pripjata. Radioaktivna prašina najviše je pogodila zdravlje stanovnika susjedne sjeverne Bjelorusije, no ubrzo se proširila cijelim područjem od Čehoslovačke do Japana. U tri desetljeća nakon eksplozije na tisuće ljudi umrlo je od različitih oblika tumora, a procjene se kreću od 4000 do stotine tisuća pogođenih radijacijom.

AZ-5 gumb, greška Sovjetskog saveza

Kada je jedan dužnosnik u Černobilu rekao kako bi trebali upozoriti 50.000 stanovnika Pripjata, prerezali su mu telefon. Inženjeri su sutradan pokušali upozoriti svoje obitelji, iako su znali da ih prati i prisluškuje KGB, uspjeli su doći do njih i reći im da ostanu u kućama.  Oni koji su pokušali otići brzo su vraćeni, a grad je u potpunosti bio odsječen.

Okrivili su radnike, a oni koji su preživjeli sve što se te noći događalo u kontrolnoj sobi, poslani su u logore. Nije bilo nikakvog govora  o dizajnerskim manama u reaktoru, no iza zatvorenih vrata Gorbačov i Politbiro znali su što se dogodilo i tajnu koja se skrivala.  Znali su od 1975. godine i Lenjingradske nesreće kako postoji mogućnost da bi jedan njihov reaktor mogao eksplodirati.  Izrađeni kao ogromni cilindri černobilski reaktori bili su 20 puta veći od zapadnih i mogli su proizvesti struje dovoljno za napajanje najmanje milijun modernih domova. Bila je to prava počast sovjetskoj opsesiji sa ogromnom arhitekturom i inženjeringom, prava ‘gigantomanija’. (izvor: Express.hr)

Uhvaćeni u laži

Legasovu su pomagali deseci znanstvenika koji su neumorno radili uz njega u Černobilu. Lik Uljane Homjuk osmišljen je da predstavlja sve njih, u čast njihove predanosti istini i čovječanstvu. Ona odmah primjećuje problem u Černobilu i čini sve kako bi se približila Legasovu i pomogla mu u rješavanju misterije. Njezin utjecaj na njegov lik je velik jer je ona ta koja ga je nagovarala da kaže istinu o fatalnoj mani gumba „AZ-5“ na suđenju krivcima za katastrofu i tako pokrene reakciju ostalih znanstvenika iz instituta diljem zemlje koja nikako neće biti zanemarena.

Svaka mana tokom i nakon nesreće pokušala se sakriti. Ova katastrofa najveći je udar na ego Sovjetskog saveza. Građani Pripjata zbog laži evakuirani su 36 sati nesreće kada je shvaćeno da stupanj radijacije ne iznosi 3,6 rentgena po satu, nego 15,000 R/h. Nekoliko stotina više radijacije od bombardiranja Hirošime. Nije im pomoglo ni to što je veliki stupanj radijacije izmjeren čak u Skandinaviji, a Šveđanima nije dugo trebalo da shvate kako ona dolazi upravo iz Ukrajine. Do tada, sve se držalo u tajnosti i ostale vlasti se uvjeravalo da je sve pod kontrolom. Oči im nisu otvorili ni očiti oboljeli radnici nuklearne elektrane pa ni sam Djatlov koji je završio u bolnici zbog posljedica zračenja.

Jedna od najznačajnijih scena bila je ona kada su napokon shvatili kako nije eksplodirao tank nego upravo jezgra reaktora:

Genijalno i depresivno

Černobil je prozvana jednom od najrealističnijih i najstrašnijih serija svih vremena. Nije iznenađujuće da ju je producirao SAD, ali zahvaljujući Britancima dobili smo objektivniji prikaz realnosti Ukrajine i krutosti Sovjetskog Saveza. Srce ove serije zasigurno su Emily Watson (Uljana Homjuk),  Stellan Skarsgård (Boris Šerbina) i Jared Harris (Valerij Legasov).

Troje heroja koji su jedini išli za istinom i u cilju imali samo spašavanje cijelog čovječanstva. U tom trenutku nismo vidjeli holivudske glumce, vidjeli smo likove zarobljene u socijalizmu Sovjetskog saveza. Jared Harris zasigurno je odglumio ulogu svog života. Način na koji je nosio lik Valerija Legasova bio je nevjerojatan. Svaki pogled, pokret i gutanje knedle doprli su ravno do nas. Većina prijelomnih odluka donesena je pogledima, pokretima glavom i rukama. Bez riječi smo osjetili težinu svake akcije, a to ne bismo mogli da Jared Harris u tom trenutku nije zaista bio Valerij Legasov.

Gledatelj jedva da skine pogled s ekrana, a kada to učini uglavnom je skrivanje pogleda od depresivne i tužne scene koja nas pogodi jednako kao i onoga kome se to zaista dogodilo. Svaka minuta stvara određenu težinu koju osjećate kao promatrač ove katastrofe. Do detalja je prikazan život u osamdesetim godinama, a sivilo i dim kojim su likovi okruženi ne jenjava niti jednu epizodu. Soundtrack ove serije zbirka je najdepresivnijih, najcrnjih misli u čovjeku. Zvukovi koji nas prate više od 50 minuta kroz epizodu ne pomažu onom osjećaju koji dobijemo gledajući svaku užasnu scenu. Skladateljica glazbe je Hildur Gudnadottir. Koristila se zvukovima snimljenim upravo u nuklearnim elektranama blizu reaktora i time nam dala najoriginalnije zvukove.

Koja je cijena laži?

Legasov je rekao istinu pred Sovjetskim savezom – krivi su za manu u reaktorima diljem Saveza. Nakon upozorenja da je na opasnom terenu, rekao je: „Već sam ja zagazio na opasan teren. Svi smo na njemu. Zbog naših tajni i laži. One nas, praktički, definiraju. Na istinu odgovaramo lažima, dok ne zaboravimo da istina više i ne postoji. Ali postoji. Svaka laž nabija nam dug prema istini. A dug će kad-tad doći na naplatu.” Došao je. Tome je svjedočilo više od pet sati HBO spektakla.

“Biti znanstvenik znači biti naivan. Toliko smo usredotočeni na istinu da i ne razmišljamo o tome koliko malo ljudi želi da je otkrijemo. Ali ona je uvijek prisutna, vidjeli je mi ili ne, htjeli je mi vidjeti ili ne. Istina ne haje za naše potrebe, za naše državne uprave, naše ideologije, religije. Ona će vječno čekati. I to je zapravo dar Černobila. Nekoć sam se bojao cijene istine, a sad se pitam samo: koja je cijena laži?”

A ovako Valerij Legasov završava svoju priču. Oduzeo si je život u 51. godini 26. travnja 1988., točno dvije godine nakon eksplozije u Černobilu. Audiosnimke njegovih memoara kružile su znanstvenom zajednicom SSSR-a. Zbog samoubojstva nitko ih nije mogao ignorirati. Nakon njegove smrti, sovjetske vlasti napokon su priznale propuste u dizajnu RBMK reaktora. Reaktori su prepravljeni kako bi se spriječile nesreće poput černobilske.

Valeriju Legasovu izmakla je titula heroja jer je rekao istinu. Prozvao se naivnim jer je znanstvenik i još uvijek vjeruje u istinu. Iako se činilo da nema ništa za izgubiti, on je snimio memoar. Svima je rekao istinu. U tom trenutku postao je heroj, dao je život za čovječanstvo, i kako god to zvučalo, njegova smrt bila je jedna od najznačajnijih u tom paklu zvanom Černobil.