Bijeli rat za plavo zlato

I dok se ratovi za vodu odvijaju još od doba pračovjeka i plemena, moderna povijest ih je u zadnjih 50-ak godina vidjela čak 37, a još dvaput toliko vodilo ih se u tajnosti. Iako će za 200 do 300 godina – nakon nestanka nafte i plina – voda najvjerojatnije postati glavnim biznisom budućnosti, postavlja se pitanje je li 2 % pitke vode na Zemlji dovoljno za svakog stanovnika koji na njoj živi?

Planet Zemlja – vodeni planet. Sintagma nije pogrešna ako pogledamo svo to plavetnilo voda koje prekrivaju naš planet. Većina još uvijek misli da je voda temeljno ljudsko pravo i da je kao takva dostupna svima, no malotko zna da danas na Zemlji oko 884 milijuna ljudi nema pristup zdravoj pitkoj vodi. Više od 2,6 milijarde ljudi nema osnovni kanalizacijski sustav, a oko 1,5 milijuna djece mlađe od pet godina svake godine umire od bolesti uzrokovanih neodgovarajućim sustavom opskrbe vodom ili kanalizacije. Upravo ove poražavajuće brojke dovele su vodu u prvi plan, a vodoprivredu na treće mjesto industrijskih grana u svijetu, odmah iza nafte i elektroprivrede.

Ukazujući na sve veći problem vode u zemljama trećeg svijeta, u srpnju 2010. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda na prijedlog Bolivije proglasila je vodu ljudskim pravom te po prvi put u povijesti takva odredba postaje dio međunarodnog prava.

No ne zadugo. Pravo na vodu – na jedno od ljudskih prava – oduzeto je za nešto manje od dvije godine. U ožujku 2013. godine 299 zastupnika smatralo je da voda nije ljudsko pravo, te su glasali za prodaju vode korporacijama. Tako je pala još jedna od civilizacijskih tekovina. Većina zastupnika u Njemačkom parlamentu podigla je ruku čime su odobrili zakon kojim se pravo na vodu izbacuje s popisa temeljnih ljudskih prava. A to nas vraća na početak priče… Voda više nije problem samo nerazvijenih i siromašnih zemalja, već svih stanovnika Zemlje koji na nju nemaju pravo ako je ne mogu platiti.

Korporacije vs. žedan čovjek

Ubrzan rast populacije, povećani industrijski zahtjevi, klimatske promjene, a samim time i rastuća zagađenost, u posljednjih 50 godina utrostručili su potrebu za vodom, procjenjuju Ujedinjeni narodi. Studija UN-a procjenjuje da će 30 nacija do 2025. godine imati problem s oskudicom vode, što je porast od 20 zemalja koje su taj problem imale već 1990. godine. Čak 18 zemalja je na Bliskom istoku i u Africi, uključujući Egipat, Izrael, Somaliju, Libiju i Jemen.

Ukratko, svjetski stručnjaci predviđaju da će do 2030. godine 47 % svjetske populacije živjeti u područjima s nedovoljnom količinom vode, a takva nestašica pitke vode dovest će do sve više ratova. Ratova za plavim zlatom. Ratova za vodom. Rat između moćnih korporacija, političara i žednog čovjeka, kako najavljuju, najstrašniji je rat kojem ćemo tek svjedočiti. No ratovi za vodu vodili su se potiho kroz čitavu povijest čovječanstva.

Najstariji i jedini dokumentirani slučaj rata za vodu zabilježen je još prije 4500 godina, kad su gradovi-države Lagash i Umma zaratili u slivu rijeka Tigris i Eufrat. Iako je to jedini dokumentirani rat za vodu u tako dalekoj prošlosti, naši povjesničari – znajući da je čovjeku voda oduvijek bila potrebna za život – vjeruju da ih je kroz povijest bilo i više.

Ratovi za vodu

I dok se ratovi za vodu odvijaju još od doba pračovjeka i plemena, moderna povijest ih je u zadnjih 50-ak godina vidjela čak 37, a još dvaput toliko vodilo ih se u tajnosti.

Najveći rizici za izbijanje rata za vodu nalaze se u ionako već opasnoj zoni koja se zove Bliski istok. Izraelska okupacija Zapadne obale i Golanske visoravni 1967. godine objašnjava se, a Izraelska vlada to ne krije, potrebom za dovoljnom količinom vode.

Senegal i Mauritanija također su vodili rat koji je započeo 1989. zbog prava na ispašu na rijeci Senegal.

Samo godinu dana nakon, već 1990. godine, problemi i sukobi oko kontrole Eufrata i Tigrisa vode se i između Turske, Sirije i Iraka. Naime, Turska drži ključeve vodosnabdijevanja svojih susjeda, a u ime razvitka svojeg anadolijskog jugoistoka gradi brojne brane. 1990. godine je punjenje jezera i brane Ataturk izazvalo isušenje gornjeg dijela Eufrata koje je trajalo mjesec dana, što se dramatično odrazilo na iračku i sirijsku poljoprivredu.

I druga područja bila su – i još uvijek jesu – potencijalno eksplozivna. Sudan, Etiopija i Egipat zbog voda Nila te vode u centralnoj Aziji.

U manjoj mjeri takav sukob postoji i između Meksika i SAD-a, i to oko rijeke Colorado. Prema procjenama UN-a, jedna od najvećih kriza (ratnih i ekonomskih) predvidiva je za pitku vodu s himalajskog slijeva koju dijele Indija i Pakistan, zemlje koje su tradicionalno u sukobu. Radi se o prostoru u kojem se nalazi više od 1 milijarde ljudi, odnosno šestina svjetske populacije.

Iako će za 200 do 300 godina – nakon nestanka nafte i plina – voda najvjerojatnije postati glavnim biznisom budućnosti, postavlja se pitanje je li 2 % pitke vode na Zemlji dovoljno za svakog stanovnika koji na njoj živi? Je li to stvarni razlog ratovanja za vodu? Tko nam ga nameće? Priroda ili mi sami? Jesu li nestašice vode samo propaganda i priprema za biznis budućnosti ili nam Zemlja zaista nije pripremila dovoljne količine vode koje bi mogle podnijeti prenapučenost i svakodnevno zagađivanje?

Voda – ljudsko pravo ili proizvod

Prema podacima o obnovljivim zalihama slatke vode u 163 zemlje svijeta iz 1998. godine, samo 11,04 % zemalja raspolaže s manje od 1000 m³ vode po stanovniku godišnje, što se smatra gornjom granicom siromaštva, no ostale zemlje vodom su i više nego bogate. Isto tako, ako uzmemo u obzir najnovije podatke prema kojima u bivšim državama SSSR-a ogromne količine podzemne vode – isto kao i u Južnoj Americi – leže potpuno neiskorištene, problem očito nije u količini vode, već samo u preraspodjeli novaca u svijetu.

Već danas javljaju se ekološke izbjeglice u Africi i u nekim dijelovima Azije. Zbog velikih suša ljudi su primorani napustiti svoje domove. Međutim, to je stvar siromaštva i globalističke politike, a ne stvarne nestašice vode.

Zahvaljujući današnjoj tehnologiji koja napreduje iz dana u dan, već sad postoje moderni sustavi desalinizacije na temelju membrana. Ti sustavi koriste relativno malo energije i sve su jeftiniji, što znači da pustinjske zemlje ne oskudijevaju i neće oskudijevati s vodom. Bogate arapske zemlje koje si tu tehnologiju mogu priuštiti već sad desaliniziraju morsku vodu, a kupljenom tehnologijom i velikim cjevovodima od nekoliko tisuća kilometara u stanju su isporučiti vodu bilo gdje u svijetu.

Kriza s vodom se ne može očekivati ni u zapadnim zemljama jer se ne može očekivati niti veliki porast broja stanovnika. Pored toga, sve se više grade sustavi pročišćavanja vode, a i smanjuje se primjena agrotehničkih sredstava, pa će u budućnosti biti manje zagađivanja vode nego što je to danas.

Koje su prave osnove svih katastrofičnih predviđanja ako globalno postoji jedan takav neiskorišten resurs; koliko je utemeljeno govoriti o katastrofi?

Stvarne nestašice vode nema i neće je biti, a pod izgovorom nestašice – zbog koje se javlja potreba za što boljim upravljanjem vodom, i to kako bi se uspostavila sigurna ravnoteža između ovog prirodnog resursa i ekonomskog razvoja čovječanstva – pojedinci su samo iskoristili neravnomjernu prostornu raspoređenost vode. Time su joj podigli cijenu i pretvorili je u proizvod.

Otkad je voda prestala biti javno dobro i postala proizvod, reklamira je se, aromatizira je se, pakira u različite oblike i forme, reklamira zdravom notom i na kraju – ima cijenu. Upravo je to dovelo do toga da nam ono što nam je priroda dala više nije naše po prirodi, već po borbi, po ratu. Jer koliko koštaju čaša vode u pustinji ili dah svježeg zraka u Kini? Tko o tome odlučuje? Priroda ne.

I tako su zbog straha od nestašice vode (umjetne ili realne – budućnost će pokazati) ljudi komercijalizirali još jedno prirodno dobro. Dali su joj tržišnu vrijednost, a uništili onu stvarnu.

Previše ili premalo cijenjena, voda u svakom slučaju u razvoju civilizacije i u životu čovjeka predstavlja nezamjenjiv prirodan resurs. Kako će je u konačnici definirati globalne politike, korporacije ili sama priroda – kao ljudsko pravo ili proizvod – definicija je o kojoj će, očito neopravdano, sve više ovisiti i definicija rata i mira u budućnosti.