Pronašao bunker sa slikama u svojoj glavi

Da tisuću puta ponovljena neistina postaje prihvatljivom istinom za one koji na nju ‘nagaze’, to nije neka velika mudrost. Njome su se služili svi nejaki kad su se željeli učiniti moćnima, svi koji nisu bili na vlasti, a vlasti su bili željni, te svi koji su imali strpljenja i želudca postavljati nagazne neistine u okolišu.

Svakome tko se iole bavio stvaranjem brenda, oblikovanjem imagea ili naprosto pokušavao sačuvati svoj obraz – jasno je kako napadi na brend, image ili obraz rijetko idu izravno. Napadi dolaze iz anonimnih izvora, od anonimaca, ali i od javno poznatih osoba koji se ponekad ne usude potpisati ispod svog uratka.

U mreži suvremene komunikacije sve više je netalentiranih ali upornih osoba koje su shvatile da netko naprosto umnaža njihove neistine, poluistine, njihove pokušaje, izazivanja, provokacije… Budući da im nitko ne odgovara, zna se dogoditi da povjeruju kako je njihova prezentnost na društvenim mrežama odgovarajuća njihovom ugledu. (Tipičan grijeh televizijskih voditelja koji misle da su mudri onoliko koliko su poznati.)

Facebook je pružio sjajnu mogućnost bilo kome plasirati ‘nagazne komentare’ a pomagati te komentare ponovljenim sudjelovanjem ali pod nekim drugim imenom. To nije uvijek slučaj, no ako se ponavljaju isti pseudonimi ispod uvijek istih imena, onda je u pravilu riječ o nekom trbuhozborcu koji sam sebi klima glavom i uživa u prihvaćenosti na društvenim mrežama.

Nadam se da se ništa od ovoga ne odnosi na Sinišu Bosanca, kojega sam jednom prigodom pozvao na sučeljavanje. Mojoj želji da netko s Medijskog sveučilišta uđe u konstruktivan dijalog s nekim iz politike (onog dijela koji napada Medijsko sveučilište), nije bilo udovoljeno. Šteta, jer je bilo ‘uživo’ i bez montaže bi bilo pušteno u eter.

Navest ću stvar koja me puno više muči. Naime u jednom od svojih facebook komentara Bosanac doslovce piše: „Umjetničke slike za Medijsko sveučilište i to je trošak Medijskog sveučilišta.“ Nakon što mu u nastavku osoba koja se potpisuje kao ‘luda, zbunjena i normalna’ postavi stereotipno i očekivano pitanje: „Od kad je kupovanje slika temeljna djelatnost MS-a?“, slijedi odgovor: „Trebaju urediti prostore pa im je grad kupio… Nije temeljna djelatnost no za to je otišlo 350.000 kuna.“

Nisam vijećnik, ali sam se informirao u gradu i naravno dobio odgovor da je to potpuna neistina. Za razliku od nekih Sanadera i Vidoševića (koji su skrivajući ‘svoje’ slike otvorili prostor za aferu), ovdje nitko nije kupovao slike NEGO KNJIGE i nije ih držao u skrivenim prostorijama nego u prostorima Sveučilišne knjižnice. Drugi je problem zna li netko čitati saldakonti, odnosno razumije li se u klasificiranje troškova u popisima troškova neke institucije. Bilo tko, pa i Siniša Bosanac, mora priznati da svako sveučilište (konačno to je i zakonom propisano) mora posjedovati određenu količinu literature iz koje će studenti učiti. To što su u popisima nabave slike u blizini knjiga Bosancu je, nažalost, bilo dovoljno da plasira neistinu.

Ovo nekome može izgledati kao nevažan ili malo važan detalj. Ali ne treba zaboraviti da se svaka slika radi kombiniranjem različitih poteza kistom i odabirom boja. Ako se ovako promašeni komentari pojavljuju često, a pojavljuju se, onda oni otkrivaju namjeru kontinuiranog proizvođenja negativnog imagea o Medijskom sveučilištu.

Pretpostavljam da dio krivnje leži i na Medijskom sveučilištu jer nije u startu imalo snage, organizacijskih i drugih mogućnosti svakodnevno odgovarati na prečesto vrlo tendenciozna pitanja. To se sada popravlja, a Medijsko je vrlo blizu obliku komunikacije koji će unaprijed ponuditi odgovore na većinu nadolazećih pitanja.

No to ne opravdava insinuacije o kupnjama slika za 350.000,00 kuna. Prejaki su nam u ušima odjeci Sanadera i Vidoševića da ne bismo razumjeli smjer prema kojemu nas upućuju komentari Siniše Bosanca. To je neprihvatljivo.

Očekujemo ipak da će Siniša Bosanac, budući je pozvan, doći ponekada i sučeliti se sa studentima koji uistinu samostalno razmišljaju, odlučuju, pa i nastupaju. (Tada će vidjeti, čuti i uvjeriti se da tekstove koje naši studenti potpisuju, također i pišu. Njegova optužba o autoru i „autoru“ teksta na facebooku, naprosto je nepristojna.)

Bez obzira na nesretan početak (s EPH-a) danas je Medijsko sveučilište institucija na kojoj se studente uči kritičkom pristupu, samostalnosti, suprotstavljanju bilo kome sa čijim se mišljenjem ne slažu. A to danas, u Hrvatskoj, čini mi se – nije malo.

Onaj tko je spreman braniti istinu, suočit će se licem u lice sa studentima. Oni su spremni.