Zašto osjećam žaljenje prema budućim generacijama novinara
Moj prvi i jedini pravi urednik, sada pokojni Stjepan Vadla Pišta, zborio mi je gotovo svakodnevno: „Ivek, bolje biti žuti maček nego novinar!“ Pišta ili Štef, kako smo ga u redakciji od milja zvali, bio je urednik staroga kova, ujedno vrhunski novinar s nevjerojatnom vještinom naracije.
Na moju sreću, imao je dovoljno volje i živaca kako bi dio svojeg znanja prenio i na mene – mladoga i ambicioznoga novinarskog šegrta koji blage veze nije imao u što se upušta. Njegove su me metode tesanja zanata prečesto podsjećale na završne testove legije stranaca, kada oficiri regrutima ubijaju svaku volju za životom ne bi li spoznali njihove fizičke, a ponajviše mentalne granice. „Znoj pri obuci sprječava krv na zadatku“, rekli bi u Legiji, a Pišta spremno provodio u djelo. Trebalo je proći vremena kako bih shvatio da drukčije nije trebalo biti.
Moj urednik nanjušio je one koji su imali potencijala i novinarski špurijus, te je njima posvetio onoliko vremena koliko je trebalo. Prema ostalima nije bio baš blagonaklon, a znao je biti i neugodno grub. Valjda im je samo na sebi svojstven način htio dati do znanja da su se pogubili negdje po putu.
Njegov „žuti maček“ iz uvodne rečenice bio je svakodnevni podsjetnik da što god napisali, uvijek će biti onih kojima ćemo zasmetati – onih koji će nas proklinjati ili pokušati zaustaviti u našem radu. Nije djelovalo demotivirajuće… baš naprotiv. Pišta – budimo načisto – iako se danas s vremenskim odmakom možda čini drukčije, nije namjeravao biti patetičan ni nije htio poručiti da novinarski posao nema smisla ili – ne daj, Bože – da nas nigdje neće dovesti. To zasigurno ne. Bio je samo realan.
Pitanje koje nakon njegovog odlaska ostaje neodgovoreno je „Postaje li se, uistinu, novinarom samim rođenjem?“. Postoji li uopće taj „novinarski gen“, kako je Pišta volio misliti? Sve sam sigurniji u to. Ili jesi ili nisi. Rijetki su oni koji to postanu s vremenom. Naravno, kao i sve ostalo, tako se i novinarstvo do neke granice može savladati, ali novinarski crv živi u rijetkima. Mnogi rade u novinskim redakcijama, ali samo rijetki mogu se zvati istinskim novinarima. To su oni koji i nakon mnogo godina službe, baš kao i prvoga radnog dana, s jednakim ushićenjem odlaze na bilo koji novinarski zadatak.
Promatrajući današnje generacije studenata novinarstva, ali i novinare početnike, zaključujem kako mi ih je zapravo žao. Urednika staroga kova i mentora poput Pište više gotovo da i nema. Današnji urednici nemaju vremena za prenošenje znanja mlađim kolegama. Ne zato jer to ne žele, nego nemaju vremena kao nekada.
Također, i nove generacije prilično se razlikuju od, recimo, moje koja je svoje prve novinarske uratke objavila na početku milenija. Njihova područja zanimanja, koliko mogu vidjeti, dosta su drukčija od onih moje ili starijih generacija.
Na spomen novinarskih perjanica prvo što im pada na pamet su Aleksandar Stanković, Mislav Bago i Zoran Šprajc, dok su imena poput Nataše Škaričić, Drage Hedla ili recimo Branimira Pofuka samo zbunjujuća salata fonema. No to je tema za sebe o kojoj će, siguran sam, biti riječi u nekim budućim komentarima.
Kolumnama „Ja, novinar“ ću mlađim generacijama studenata pokušati prenijeti dio svojega novinarskog odrastanja te im na, nadam se, razumljiv i zanimljiv način dočarati kakve će ih sve prepreke dočekati u njihovoj budućoj karijeri.
Prvu u nizu kolumni zaključit ću citatom meni jednog od najdražih kolumnista, odnedavno preminulog novinara The New York Timesa Davida Carra, koju je dao diplomantima novinarstva na kalifornijskom Berkeleyu.
„Kao novinar, nikada mi nije bio problem razgovarati sa studentima novinarstva jer to je, vjerujte mi, velika i luda pustolovina. Odlazite na teren, razgovarate sa strancima, pitate ih sve i svašta; potom se vratite u redakciju i pišete njihove priče. To neće otplatiti vaše kredite onako brzo kao što bi trebalo, neće vas pretvoriti u osobu koju brine kakav bi sljedeći auto trebala kupiti, ali, na kraju krajeva, nikako drukčije ne bi trebalo biti. Mislim, bolje i to nego da morate nešto raditi.“ (David Carr)
