Velika politička obitelj
Kada je nedavno počelo suđenje HDZ-u zbog korupcije, u ime stranke pred suca je stao Vladimir Terešak te mu postavio sljedeće retoričko pitanje: “Ako je jedan ili više članova ogrezao u kriminal ili je osuđen za kazneno djelo zar čitavu obitelj treba proglasiti kriminalnom organizacijom i staviti je na stup srama?”
Problem je u tome što je HDZ tužen kao pravna osoba, a ne kao obitelj te da je besmisleno projicirati obiteljske odnose na stranačke. Članom obitelji postajete rođenjem, a stranke dobrom voljom; članovi obitelji imaju i zakonsku dužnost jedni drugima pomagati, a stranke nemaju; članovi obitelji ne moraju svjedočiti na sudu jedni protiv drugih, a stranke moraju; članovi obitelji ne moraju prijaviti policiji drugog člana koji krši zakon, a članovi stranke moraju… Branitelj HDZ-a želi sve to izvrnuti i ekskulpirati one koji su u HDZ-u znali (ili su morali znati) za kriminal, a šutjeli su.
Na sličan se način branio i HDZ-ov ministar Damir Polančec. Kada je u Saboru svjedočio o malverazacijama vlade kojoj je bio potpredsjednik, rekao je da se osjeća kao Josip koga su braća prodala u Egipat. Josip je bio najdraži sin patrijarha Jakova, unatoč mladosti predodređen za nasljednika, pa su ga zavidna braća prodala u ropstvo. U Egiptu je završio u zatvoru jer nije pristao na nemoralnu ponudu udane žene, a faraonu je protumačio glasoviti san o mršavim kravama koje su pojele debele: nakon godina obilja uslijedit će godine siromaštva, zato treba sačuvati žito iz bogatih žetvi da se može podijeliti ljudima kada budu gladni.
Već se i iz tog sažetog prikaza vidi da je Polančec bio sve obratno od Josipa: u zatvoru je završio zbog nemoralnog vladanja, a ne zbog opiranja nemoralu; bio je potpredsjednik vlade koja uopće nije štedjela u vremenu obilja, nego je baš tada najviše krala; a i stranački kolege nisu mu baš braća, više lupeška udruga u strahu da će ih prvi koji propjeva povući sve za sobom.
Ili su zapravo obojica kroz metaforu rekla istinu: HDZ zbilja sebe nije vidio kao udrugu građana za koju vrijedi zakon, nego kao družinu za koju pravila ne vrijede – kao veliku sretnu obitelj u kojoj nikad nitko neće na sudu svjedočiti protiv drugoga.
