Snijeg naš svagdašnji
U zimsko doba godine zna se pročitati među bizarnostima da Eskimi ili Islanđani imaju 20 ili 40 riječi za snijeg, a mi, eto, samo jednu. Da to nije baš tako, napisao je jednom jezikoslovac Stjepan Babić, a ja ću ovom prilikom dijelom prepričati njegove argumente, a dijelom ih potkrijepiti s još primjera.
Prvo, i na hrvatskom razlikujemo „pršić“ od teškog i vlažnog snijega. Nadalje, za pojave vezane uz snijeg i hladno vrijeme imamo niz pojmova: „mraz“ nalazimo na tlu, „inje“ na granama,, „solika“ sipi iz zraka; „led“ stvara „sklizavicu“, „poledicu“ i „sige“, a snijeg uzrokuje „mećave“, „zapuhe“ i „lavine“. Kroz snijeg možemo „gacati“, a možemo ga i „prtiti“, pa onda iza sebe ostavljamo „prtinu“. Po ledu se krećemo „klizaljkama“, a po snijegu „krpljama“, „sanjkama“ i „skijama“. Pa tu su onda još i „pahulje“, „super-G“, „grude“, „langlauf“, „bljuzgavica“, „snjegovići“, „kombinacija“, „sol za posipanje“, „snježni anđeli“, „ozebline“, „spust“, „glečeri“, „slalom“, „ralice“, „skijaški skokovi“, „pak“, „biatlon“, „sante“, „hokej“, „ledenjaci“, „carling“, „lopate za snijeg“, „piruete“…
Snijeg je ušao u bajke („Snjeguljica“, „Snježna kraljica“), poslovice („ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvijerka otkrije trag“), frazeme („ma to ti je lanjski snijeg…“), komunalnu upravu („zimska služba“), povijest („napad na Zimski dvorac“), ekologiju („otapanje polova“), promet („lanci“, „antifriz“, „zimske gume“), modu („rukavice“, „šubare“, „skafanderi“), sport („pancerice“, „vezovi“), narodnu pjesmu („da je snijeg, već bi okopnio“) i novinske naslove („Premijer hoda po tankom ledu“).
Ne moramo znati eskimski i islandski da bismo znali jednostavnu istinu: svaki jezik ima točno onoliko riječi koliko mu treba. Koliko nam snijeg znači, toliko o njemu i govorimo.
