ROBERT VALDEC – „ZABRANJENI NOVINAR”: Glumio sam luđaka i prošao obuku Mossada“

Robert Valdec, legendarno ime (nekadašnjeg) Hrvatskog istraživačkog novinarstva s preko 30 godina iskustva i voditelj nekadašnje „Istrage“ – emisije o razotkrivanju „zakopanih“ monstruoznih zločina na području Lijepe naše.

Danas?

Izopćeni pisac za vlastiti satirični portal Slobodno.com.

Za početak me zanima što Vas je potaknulo da postanete novinarom?

Da se ne moram rano ustajati ujutro! Znam da zvuči banalno, al’ to je jedna od stvari koja me veselila i druga je taj teren. Ja nisam čovjek koji ostaje na jednom mjestu. Dođe jutro, dogovorim se i idem na teren zbog kakve priče – tjedan dana, mjesec dana. Dok sam radio u gradskoj rubrici nisam sjedio u redakciji i zivkao ostale i pitao nego sam cijelo vrijeme bio po terenu.

Jeste li držali nekoga kao uzor u novinarstvu?

Ustvari, mene je u novinarstvo privukao jedan njemački autor, Günter Wallraff. On je s početkom ’70-ih bio prilično popularan u Njemačkoj, a proslavio se kroz dvije knjige koje su nastale iz serijala njegovih reportaža. Jedna se zove „Na samom dnu“, jedna „Operacija Bilt“, gdje se on pod krinkom uvukao u određene strukture i ispričao priču „iznutra“. Ova „Na samom dnu“, to je, mislim, koncem ’60-ih, početkom ’70-ih kad je u Njemačku dolazilo jako puno stranih gastarbajtera, iz područja bivše Jugoslavije, a posebno iz Turske. Sitan je, skvarcao se i pofarbao u crno, naučio je čak i govoriti falš Njemački s turskim naglaskom i tako se na određeno vrijeme pretvorio u Turčina koji je došao na privremeni rad u Njemačku da bi napisao priču kako se njemački establishment, poslodavci i politika odnose prema stranim radnicima. To je bilo, naravno, šokantno, od varanja na dnevnicama, do prisiljavanja rada s toksičnim materijalima za koje oni nisu znali s čime rukuju. „Operacija Bilt“ je, ustvari, Njemačka dnevna novina, nešto kao tabloid, šareno poput ovih britanskih i naših tabloida, gdje se on uvukao u redakciju kao mladi novinar. Nije bio poznat likom, prijavio se kako bi radio, pa je radio kroz neko vrijeme i kroz nekoliko mjeseci je objavio priču kako ustvari oni fabriciraju, napumpavaju ili sakrivaju informacije od ljudi, kako rade priče ni iz čega, ono što bi trebalo objaviti – ne objave. Taj pristup mi se, moram priznati, dopao tako da sam ga, makar ne često, u više navrata tijekom karijere koristio do trenutka, kako smo mala zemlja, kad je moja faca postala prepoznatljiva i nisam više mogao muljati da sam netko drugi. Jedna od prvih priča: živio sam neko vrijeme sa zagrebačkim beskućnicima na klupama, po kolodvoru tijekom zime, pa sam i svojevremeno uspio upasti u psihijatrijsku bolnicu „Vrapče“ kao pacijent – da vidim kak’ ‘zgleda iznutra, ne? Povod je bio taj što je jedan u to vrijeme poznati bankar koji je pronevjerio nekakvu lovu izbjegao uhićenje, privođenje, sklonivši se u psihijatrijsku bolnicu, a dok si u psihijatrijskoj bolnici, vlasti te ne mogu ispitati. Za to vrijeme dok je bio unutra, on je kontaktirao sa svojim odvjetnikom koji bi pripremao teren i sakrivao tragove. Ja sam dan ili dva nakon što je on završio tamo i sam uspio upasti unutra, i čak biti s njim u istoj sobi. Međutim, sama priča o tretmanu u bolnici i o tim ljudima mi je bila jača od priče o tom bankaru. Za njega sam znao da je odglumio kako bi se „sklonio“ unutra.

„U novinarstvo me uvukao pisac koji se pretvarao da je gastarbajter u Njemačkoj firmi kako bi razotkrio iskorištavanje privremenih radnika iste“

Četrdesetogodišnjak – spreme izraelskog specijalca

Koju priču bi naveli kao najtežom po uloženom trudu?

Pa gledaj, emocionalno – ova ludnica (op.a. psihijatrijska bolnica „Vrapče“) je bila gadna jer sam u jednom trenutku pomislio da me neće pustiti van! Po zakonu te unutra drže mjesec dana, ti gubiš ljudska prava, rade s tobom što hoće i gledaju te kao munjenoga, tak’ da moraš uzimati nekakvu terapiju za smirenje ovo-ono, ja sam to uspio nekako skrivati pod jezik, pa ispljunuti – dobro da me nisu spržili s tim lijekovima. Međutim, tamo dolaziš u svakojake situacije, ima, naravno, pravih psihički bolesnih ljudi. Ti navečer ležiš u sobi s ostalih 20 pacijenata i sad tip počne bauljati usred noći, dođe do tebe i počne otvarati ladice tvog noćnog ormarića, ti naprosto ne smiješ nikako burno reagirati jer tebe onda stave u onu stezalicu. To mi baš nije bilo svejedno. Isto tako mi je bila najteža jedna, ‘ajmo reći inside–story, otišao sam raditi priču o obuci koju provode bivši izraelski specijalci – Mossad-ovci za blisko-borbenu zaštitu. Jednim dijelom se odvijalo u Švicarskoj, drugim dijelom u Izraelu. Ja sam išao kao novinar i dogovorio sam se s gazdom te akademije – OK, ja ću tu pokušati malo trčkarati s vama, ali ja sam tu prvenstveno kao novinar. Međutim, nakon jedno tri-četiri dana sam se zainatio i, makar sam prevalio četrdesetu, uspio proći tu cijelu obuku od koje su odustali i puno mlađi od mene.

Možete li mi reći koji Vam je obrađeni slučaj bio emotivno najteži u „Istrazi“?

Uh… Sad si me zatekao, budući da su svi slučajevi bili grozni… Možda osobno, jedna od priča koje sam obradio i koja me kao novinara stresla, iako ne zvuči toliko krvavo kao 99% ostalih. Mislim da se 2005. krčio zagrebački park Bundek. Tada nije ni bio park, bio je džungla i onda su radnici Zrinjevca, krčeći šipražje, naišli na ljudske kosti. To je bila mala vijest objavljena u nekakvoj crnoj kronici ne znam kojih novina. Međutim, počelo me zanimati „čekaj, samo malo, i ništa dalje? Kaj sad?“. OK, ovi su prijavili policiji, policija je izdala priopćenje, ovi su to prepisali i objavili negdje dolje lijevo u ćošku malu vijest i to je to. Međutim, zar to nema veze čije su to kosti, zar nikog ne zanima tko je taj čovjek bio? Pa sam počeo kopati i iskopao sam cijelu životnu priču tog čovjeka. Riječ je o čovjeku koji se razveo, nije kontaktirao s obitelji, ni s bivšom ženom, ni s djecom, čak niti s bratom, upoznao sam mu i brata i bivšu, jasno. Čovjek je naprosto otišao na taj Bundek koji je bio u to vrijeme takav, ne znam ni kad se to dogodilo, nitko nije ni prijavio nestanak, i počinio je samoubojstvo -žiletom si je prerezao žile i iskrvario. Cijela ta priča mi je bila… Pazi, to je šipražje kraj ceste kraj koje prođe tisuće automobila. On je već godinama tamo ležao, a nitko se nije ni zapitao gdje je taj čovjek. Dakle, te nekakve male osobne priče. Priča o čovjeku koji je naprosto odabrao krivog životnog partnera i bio odbačen od svih, da su ti sve lađe potonule, da ne vidiš izlaza i da si okončaš život i da te nitko ni ne potraži.

Novinarstvo danas – repetitio est mater (…studiorum)

Kakva je razlika između novinarstva nekad i danas?

Nekad te redakcija poslala… Zamisli ovo: ’98. je. Veliki četvrtak pred Uskrs, zove me tajnica urednika Večernjeg lista za koji sam u to vrijeme radio, veli: „Nešto te treba.“, sigurno sam nešto z*****o, ipak je Veliki četvrtak, međutim on mene posjedne u svoj ured, natoči whiskey i pita: „Za koliko se brzo možeš spremiti?“, pitam ja ovisi na koliko dugo, „Pa, ne znam; tjedan, dva, tri, mjesec…“. Rekoh mu da mi treba barem dva sata da stignem otići doma i nabacati sve u kofer. Kaže on OK, ideš na avion za Frankfurt za četiri sata, pa od tamo presjedaš za Buenos Aires i ideš za Argentinu. Spremi se, doći će firmin vozač po tebe da te odbaci na aerodrom. Bio je slučaj Šakić, ti se toga vjerojatno ne sjećaš. Nekakav skandal je izbio uoči Svjetskog kupa u nogometu 1998. Argentinska podružnica izraelske obavještajne službe je negdje kod Buenos Airesa pronašla Dinka Šakića koji je bio određeno razdoblje zapovjednik logora Jasenovac i onda su njega intervjuirali pod krinkom televizijske ekipe što misli o utakmicama Svjetskog prvenstva, kroz to su provukli pitanje što je radio za vrijeme rata i to su sve skupa objavili. To je bio međunarodni skandal. Hrvatska je tražila izručenje, ali je on u tom trenutku nestao. To je bila glavna vijest tada u Hrvatskoj. U roku od nekoliko sati se organiziralo to da sam ja već sjedio ispred check–in-a spreman za Argentinu. To si danas, naprosto, ne možeš zamisliti u Hrvatskoj. Prošle godine sam došao u redakciju jednog relativno popularnog portala u Hrvatskoj u gradu. Sjede ljudi za kompjuterima, kopaju po tuđim „fejsbucima“, copy/paste-aju vijesti, pitam što se događa? „Ma, imali smo pucnjavu tu“ maksimalno deset minuta pješice. Pitam tko je otišao? Svi me gledaju kao idiota, da zašto bi otišli? Oni svi udaraju „efpet“ – refresh-aju stranice, čekaju ili da netko drugi objavi ili priopćenje zagrebačke PU umjesto da novinar iste sekunde otiđe razgovarati s konobaricom, pitati ljude, napraviti priču, ne, oni čekaju priopćenje! Da sam znao da će novinarstvo doći u ovu fazu, na vrijeme bih se maknuo iz te priče.

Jeste li od početka bili „vuk samotnjak“ u novinarstvu ili ste se okušali u partnerskom odnosu?

Najviše volim raditi sam. Tih ’90-ih se još snimalo s onim fotoaparatima s filmovima i prve stvari sam uvijek radio s fotoreporterom, imali smo fotoreportera i novinara koji su išli van, za razliku od televizije koja je imala novinare, tonce, producente, snimatelje, montažere… Danas i za televiziju i za novine radi jedna osoba – sve. Međutim, vrlo brzo sam počeo ići po nekim terenima i naprosto sam uvijek imao osjećaj da moram brinuti za njega – onog tko je sa mnom. Osim toga, ti ne možeš birati s kime ćeš ići, ljudi su različiti, ti ako ideš s nekim s kime jednostavno nisi kliknuo, tjedan dana, 24 sata zajedno može biti muka Isusova. Ja mu velim što hoću, ali ne, on fotografira ono što on misli da bi trebalo i onda to nikada ne završi dobro. Tako da sam se vrlo rano počeo baviti i s fotografijom, ne iz prisile već mi je bilo jednostavnije biti sam, jedino ako ja trebam biti u kadru bih zamolio nekoga da uslika. Isto tako sam počeo učiti snimati, a sada nedavno sam počeo učiti i video-montažu.

Koji Vam je bio najbolji medij za koji ste radili?

Prva ljubav se ne zaboravlja… Večernji list je definitivno bio najbolji. Radio sam u njemu do 2000. godine. To je bio nekakav labuđi pjev što se tiče tih zadnjih ’90-ih godina nekakvog novinarstva kojim sam se ja htio baviti. Nakon toga sam prešao u Jutarnji list za urednika gradske rubrike, međutim to nisam mogao izdržati, sjediti svaki dan tam’ za uredničkim stolom, baviti se honorarima, prepravljati tuđe tekstove, pa sam onda opet počeo s reporterskim poslom kao specijalni izvjestitelj. Međutim, i u Jutarnjem mi je bilo svojevremeno veoma dobro.

Imate li neki najomraženiji portal ili novine?

Pa, Faktograf mi je najomraženiji portal! Šalim se… Ma ne, ne šalim se ustvari, jedan od najomraženijih, koji u principu ni ne radi vijesti, ‘ajde, mogu razumjeti nekakve „žute“ portale koji se bave celebrity-ma, ili koji se bave kuhanjem, autima, sportom, ne znam ni ja čime, ali ovi žive od dotacija, pa objavljuju ono što im donatori kažu da objave. Ta kategorija tih, recimo, „neprofitnih medija“ nekakve pseudo-liberalne provenijencije. Ne govorim sad to zbog nekakvog svog političkog uvjerenja, ja se mogu ne-slagati s 80% ideoloških tekstova koji izađu na Indexu, ali Index je portal koji je komercijalan. Međutim, ovi nekakvi, ne znam ni kako se zovu, ne odlazim baš na njih, ne žive od čitatelja nego žive od svojih mecena!

Kako se snalazite u današnjim medijima s obzirom da ste uspjeli otvoriti i portal?

Ja sam, nažalost, zapeo zadnjih mjeseci s portalom, ali iz objektivnih razloga budući da sam prošle godine u prosincu imao ružnu ozljedu koljena za koju sam se nadao da će sama zarasti, ali sam u koncu morao biti operiran i bio sam pod terapijama, te sam tek nedavno, drugom polovicom svibnja se vratio. Sada ponovno počinjem pisati za portal, a tehničkim dijelom se bavi jedan moj prijatelj. Budući da ijednu priču ne objavljujem neistraženu i copy/paste-anu, nažalost ne mogu objavljivati zadovoljavajućim tempom kojim bi od portala imao nekakve financijske koristi. Pronaći ljude koji su spremni ući u nekakvu avanturu koji bi sa mnom to radili, u koje bih istovremeno imao i povjerenja i koji bi znali što rade i da su spremni raditi ni za što dok ne počnemo zarađivati – je nemoguća varijanta, ali ju se i dalje trudim pronaći.

„Svaka šuša je sad ”novinar”“

Što mislite o tome da danas svatko može otvoriti portal i pisati vijesti?

Izjava da svaka osoba može biti novinar je, ustvari, podcjenjivanje novinarstva kao zanata. Kao da veliš da svatko može biti električar. Činjenica je da svatko može podići svoj blog, portal, Facebook profil, nešto pisati, objavljivati fotografije / videa i osjećati se kao novinar. Međutim, to po meni nije novinarstvo. Novinarstvo onakvo kakvim ga ja znam je praktički nestalo. Mene su učili 5W, moraš imati i jednu i drugu stranu priče, moraš informaciju provjeriti s više strana koje nisu međusobno povezane, da ju ne objaviš ne-kritičnu i sirovu jer te netko uvijek može navući. Što mene zna živcirati u istraživačkom novinarstvu je kad ti netko dotura nešto i ti to objaviš, a nikad ti nitko ništa ne dotura bez vlastitog interesa.

Imate li kakvu priču koja Vas je potaknula da promijenite pristup izvještavanju?

Moram priznati da ne, sve temeljito istražim i nikada nisam bio uspješno „navučen“ objaviti nešto što nije istinito i 100% provjereno sa svih strana da bi me natjeralo promijeniti svoj način rada.

Što bi radili da niste novinar?

Ja sam u novinarstvo, ustvari, ušao dosta kasno s obzirom na tadašnje standarde, već sam imao skoro tri banke, a do tad sam radio puno drugih stvari u životu. U zadnjoj fazi sam radio stvari vezane za sigurnost, pa pretpostavljam da bi mi život otišao u tom smjeru. U svakom slučaju, nešto gdje ne moram sjediti osam sati.