Rat u njegovu gradu
Jeste li zabrinuti da će milijun izbjeglica promijeniti sliku Europe? Koliko je god kulturna raznolikost najljepša strana naše planete, toliko je miješanje i više nego opasno.
Razgovor s Aboodom Ammanehom, mladićem iz Sirije koji je zajedno s bratom napustio svoju državu i time spasio vlastiti život, otkriva nam i njegovu stranu priče.
„Otkako je počeo rat, život u Aleppu postajao je sve teži. Odvojili su nas od svijeta, isključivši nam internet na duže od godinu dana, a zatim su isključili vodu i struju. Bio sam student na Sveučilištu Lattakia, trećemu najvećem sveučilištu u Siriji. Međutim, terorističke grupe zatvorile su ceste koje povezuju veće gradove u Siriji i nisam mogao nastaviti svoje obrazovanje. S obzirom na zakon u Siriji, vojna je služba obavezna, što me navelo na to da biram između napuštanja ili služenja zemlji pod cijenu vlastitog života. Sad već osamnaest mjeseci živimo u Mersinu. Oboje radimo i tako financijski pomažemo našim roditeljima, iako naš otac tamo i dalje radi“, rekao je Abood.
„Iskreno, ne odobravam potez Njemačke koja je lakoumno prihvatila toliki broj izbjeglica. Nisu svi zaslužili biti prihvaćeni negdje drugdje. Velik dio njih ljudi su koji su i uništili moju zemlju. Brojni u sebi imaju sjeme terorističkih misli i planova. Kulturološki smo prerazličiti, što će dovesti do velikih problema… U Siriji na svakom koraku možeš izgubiti život, a teroristi su posvuda. Nije njihova država, ali ponašaju se kao da jest. I nitko im zapravo ništa ne može. Ne kažem da je Bashar al-Assad dobar, ali, uspoređujući ga s ostalim vodećim ljudima, on je anđeo. Da nije došlo do rata, nikad ne bih otišao iz Aleppa, tj. Novog Aleppa, gdje su sad moji roditelji. Ovdje sam u Mersinu jer znam da moram, ali nemam nikakvih želja tu i ostati. Kao mali možda jesam razmišljao o tome kako bi bilo lijepo posjetiti Europu ili Kanadu, ali sve što sad želim jest vratiti se kući i svojoj obitelji. East or West – home is the best“, zaključio je.
Koliko velika ljubav prema domovini tjera na želju za povratkom i nakon što te prisilila da sve što ti znači ostaviš iza sebe i kreneš u nepoznato? Ljude iz Hrvatske ne tjera rat, već ekonomija, a rijetki požale što su otišli. Uz priče poput ove, doživljaja iz prve ruke o tome kako je biti prisiljen na migraciju, biti izbjeglica i nepoznanica u novom gradu, trebamo se zapitati koliko cijenimo sigurnost i krov nad glavom.
