Politika, dr. med.
Postupke tzv. javnih ličnost ponekad smo u stanju bolje okarakterizirati nego postupke mnogih svojih bližnjih, čak članova svoje obitelji, a pogotovo članova porodice. Lako nam je uočiti kako je najduhovitije primjedbe na račun (korumpirane) HDZ-ove vlasti znao izreći slavonski psihijatar, koji je svojim uglednim kolegama ili kako se to već titulira, znao ponuditi čak i uputnicu za liječenje na području svoje specijalnosti. Iz istih klupa potječe i jedna od najvećih gluposti koju je neki zastupnik učinio: protestirao je zašto se ne izvještava o posjetu našega premijera irskom kralju – rekli su mu tada da Irska nema kralja, na što je on odgovorio: “Dobro, kraljici.” Začudo, i taj je istaknuti hrvatski političar bio liječnik. Uuups! – što bi rekli na televiziji: ono začudo nije u prethodnoj rečenici sasvim na mjestu. Naime, liječnika je u našoj politici sva sila pa onda zaista nije čudo što u toj struci koja se u očima naše javnosti baš nije uspjela okititi nekim zamjetnim vrlinama – ima dosta onih koji se ističu i glupošću pa i korumpiranošću, od koje, istini za volju, ni duhovitost ne uspijeva liječnika-političara uvijek zaštiti. Izbjegavajući ipak gotovo nesavladiv zadatak prebrojavanja svih liječnika-političara, ili pak samo onih koji su se nečim osobito obrukali, spomenimo da je jedan od prvih hrvatskih ministara vanjskih poslova bio kirurg dr. Vinko Golem. Među njegovim nasljednicima našli su se, sasvim logično dijabetolozi dr. Zdenko Škrabalo i dr. Mate Granić, koji je bio i jedan od najdugovječnijih europskih premijera… I u najnovijim današnjim političkim previranjima, a pokušali smo ovom prilikom izbjeći riječ kuhinjama, uočavamo liječnike na čelu neke tako domoljubne kolone. Teško je zaboraviti kako je i na čelu pokreta koji je prošle godine doveo do toga da Hrvatska demokratskim izborom dehumanizira svoj Ustav stajala osoba s diplomom liječnice. Je li se dotičnica uspjela zapitati koliko je njezina angažiranost bila u skladu s Hipokratovom zakletvom. Aludiramo na onaj dio u kojem se kaže: Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja u onom što je suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodnom voljom pozivajući se na svoju čast. Dopušta li čast dotičnice nepoznavanje najnovijih spoznaja medicinske znanosti o spolnoj orijentaciji ljudskoj ili ta čast dopušta da se ljude čini nejednakima pred zakonom i kada je ta nejednakost suprotna znanosti?
Ah… vjerojatno se već i potencijalni čitatelji, baš kao i autori sami, pitaju zašto se uopće posvećujemo tako očitim stvarima. Jer odavno je već napisano, primjerice da je liječnika u hrvatskoj politici i vlasti više nego u svim drugim europskim zemljama zajedno (autor Ante Matić na nekom od brojnih internetskih portala, op.); već odavno statistike kazuju kako ljudi smatraju da su političari i liječnici najkorumpiranije profesije – pa je onda sasvim jasno što se dobiva spojem dvaju takvih elemenata…
Pišemo ovo prvenstveno zato da damo svoj glas u obranu profesije koja zaslužuje najveće poštovanje. Stariji od dvoje potpisnika ove kolumne prisjeća se neke situacije iz davnih vremena. Za vrijeme studija, a to je bilo u ono mračno doba kada je svatko mogao studirati i slobodno otići na fakultet po želji, žalio se neki simpatičan mladić koji je studirao medicinu da uopće nema vremena za ono što ga istinski zanima – za kazalište, za dobru beletristiku, za čitanje zanimljivih filozofskih djela. Na sasvim logično pitanje zašto je onda odabrao studij medicine, odgovorio je: “Tata mi je bogat slavonski seljak. Rekao je da će mi plaćati studij ako se upišem na medicinu. Jer, kako on veli, to je jedina struka u kojoj možeš računati na ugled i dobru zaradu.” Naravno, pogrešno je odabirati struku zbog ugleda i dobre zarade, a prebjezi iz medicine u politiku najvjerojatnije su vođeni upravo takvim ciljem. S druge strane, onaj ugled i zarada koji su u najboljim vremenima krasili tako humanu, etički visoko vrijednu profesiju – bili su opravdani. Oni koji i danas djeluju u toj humanoj i visoko vrijednoj profesiji zaslužuju to danas i dvostruko – posebno im pripada višestruka čast što se toliko razlikuju od kolega prebjega.
